Priča o parku
Medvednica je planina pobjednica u odolijevanju pritiscima urbanog okruženja koje je danas milijunsko. Zagreb je grad u koji se može ući kroz zaštićeno područje – Park prirode Medvednicu.
Razloge dolaska na Medvednicu vremena su mijenjala. Nekoć su preko Medvednice zagorski težaci nosili plodove svog rada na zagrebački plac, dok je danas Medvednica odmorište i zeleni izvor snage svima, a ponajviše gradskim ljudima.
U „klimi bukve“ – kakva vlada na Medvednici – moguć je istinski doživljaj razlike svih godišnjih doba. Gole ili snijegom pokrivene zime. Zeleno svježeg proljeća. U zelenilu dozrelog ljeta. Najsnažnijih boja jeseni u šumskom buketu. Sve su to impresivne medvedničke mijene u bojama.
U Parku živi 91 strogo zaštićena biljna vrsta. Među strogo zaštićenima je i tisa (Taxus baccata), koja je na izvornim staništima u Europi pred izumiranjem. Na Medvednici ne samo da se mogu vidjeti pojedinačna stabla tise, već i cijela šuma tise i lipe. Osobito je impresivna ona na lokaciji Krumpirište, stara više od tisuću godina.
Postoji vjerovanje da rijetko drvo tise ima velike moći, što se ogleda i u suvremenoj fantastičnoj literaturi. Zli čarobnjak Voldemort iz serijala knjiga o dječaku Harryju Potteru ima čarobni štapić napravljen od tisovine.
Biljni pokrov Medvednice najvećim su dijelom očuvane i vrlo različite šumske zajednice zbog razvedenosti reljefa i različitih geoloških podloga i tipova tla.
Podnožje planine pokrivaju šuma hrasta kitnjaka i grabove šume koje okružuju planinu. Tu su i šume pitomog kestena i bukove šume. Iznad 800 metara visine dolazi se do panonskih šuma bukve i jele. U hladnim i vlažnim udolinama šume su gorskog javora i jasena. Na južnim padinama planine nalaze se šume hrasta medunca i crnog jasena kao i šuma hrasta kitnjaka s crnim grahorom.
Nevjerojatna je raznolikost šume na Medvednici i upravo je ona razlog da je 1963. godine proglašeno čak osam posebnih rezervata šumske vegetacije u kojima je zadaća upravljanje održavanjem prirodne ravnoteže.
Životinjski svijet nekoć je bio daleko raznolikiji. Samo ime planine izgovara svoju povijest. No, medvjedi već stoljećima ne žive na Medvednici. Urbanizacija je uzrok nestanka i drugih životinjskih vrsta: risa, vuka, jelena, tetrijeba i vidre. Da su oni itekako bili prisutni, dokazuju i imena okolnih sela i predjela: Medvedski breg, Vučja jama, Vukov dol ili Risovo polje.
Planina koja se vidi s gotovo svakog gradskog prozora koji gleda na sjever stanište je malih životinja, glodavaca, ali i velikih papkara kao što su srna i divlja svinja. Ima i manjih zvijeri poput divlje mačke, lisice, kune i lasice. One su pravi noćni lovci Medvednice.
Posebni stanari Medvednice su šišmiši. Tu ih je u Parku 24 vrste, od kojih je 7 na popisu vrsta Natura 2000, a jedna je nacionalno važna. Njihov su dom špilje, napušteni rudnici, kamenolomi, duplje drveća i potkrovlja kuća. U jednoj noći jedan šišmiš pojede do šestotinjak komaraca. Njihova korist uvelike premašuje mitove koji ih znaju koštati života jer ih se ljudi boje.
Medvednička špilja Veternica okamenjena je povijest. U njoj je zabilježen život prije 45 000 godina kada je bila sklonište neandertalcima, a danas u njoj obitavaju upravo šišmiši.
Geolozi obožavaju Medvednicu. Njezine su stijene dijelom nastale na dnu davno isparenih mora. Geološki ona je stara dama koja je kroz vrijeme izmijenila mnoga lica. U stijenama Medvednice pronađeni su fosili morskih organizama.
Glavni trup planine izgrađen je od metamorfnih stijena među kojima se ističe zeleni škriljavac. Taj je kamen postao svojevrsnim simbolom Medvednice te krasi pročelja mnogih medvedničkih objekata među kojima i Tomislavova doma.
Planina je puna iznenađenja. Mnoge će iznenaditi i prisutnost krških polja. Krške su pojave skrivene gustom vegetacijom, ali poznavatelji planine znaju da na Medvednici ima i jama i vrtača i krških dolina i ponikava. Najveće je krško polje Ponikve koje je poput velike spužve u kojoj izviru i poniru medvednički potoci. Poniranjem voda s područja Ponikvi duž pukotina u stijenama formirana je i špilja Veternica koja se sa svojih više od 7000 m otkrivenih kanala ubraja među najdulje špilje u Hrvatskoj.
Medvednica je išarana potocima brdskoga tipa. Strmi gornji tok spušta se u ljepoti zvuka žive vode prema dnu planine. Fauna potoka ima i endemičnih vrsta, a ribe su, osim nekih potočnih vrsta, rijetke. Potok je mjesto života i zaštićenim vrlo sićušnim planktonskim rakovima: zagrebačkom rakušcu i rakušcu iz potoka Dolje i Bliznec.
Medvednica je planina koja je dijelila, a i dalje zemljopisno dijeli, urbani život od ruralnog, i oduvijek je bila put prožimanja života grada i sela. Rijetki se pogled iz vrela prirode pruža na velegrad s Medvedgrada, staroga grada na 593 metara visine izgrađenog u 13. stoljeću.
Za mnoge, mjesto koje podsjeća da u svakoj prilici pogled s gradskog prozora prema Sljemenu i Medvednici treba – obrnuti. I s Medvednice gledati Zagreb.
Parkovna iskaznica - informacije o parku
Prirodna baština
Biljni svijet
Biljni pokrov Medvednice najvećim dijelom predstavljaju prirodne i očuvane šume. Zbog razvedenosti reljefa, raznovrsnih geoloških podloga i tipova tla ovdje se pojavljuje čak 12 šumskih zajednica, koje pokazuju izrazitu zonaciju, tj. raspodjelu tipova ovisno o nadmorskoj visini i ekspoziciji.
Upravo zbog raznolikosti šuma na Medvednici 1963. proglašeno je čak 8 posebnih rezervata šumske vegetacije u kojima je gospodarenje svedeno na održavanje prirodne ravnoteže.
U Parku je zabilježena 91 strogo zaštićena biljna vrsta. Neke od strogo zaštićenih vrsta su: tisa (Taxus baccata), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), ljiljan zlatan (Lilium martagon), božikovina (Ilex aquifolium), te mnoge vrste orhideja.
Osim strogo zaštićenih biljaka, veliku pozornost plijene i česte vrste proljetnice poput visibaba, šafrana, pasjeg zuba, kukurijeka i šumarica, a velika je šumarica kao strogo zaštićna vrsta (Anemone sylvestris) čak kritično ugrožena te joj diljem Europe prijeti neposredna opasnost od izumiranja.
Na Medvednici nalazimo i tri stabla koja su Zakonom o zaštiti prirode zaštićena kao spomenik prirode – pojedinačno stablo. To su Gupčeva lipa (Tilia platyphyllos Scop.) u Donjoj Stubici, stara tisa (Taxus baccata L.) na Šupljaku i stara tisa kod Horvatovih stuba.
„Biljke su izgleda raskošno posijane po zemlji, kao i zvijezde po nebu, da bi privlačnošću užitka i znatiželje pozvale čovjeka na proučavanje prirode.“ J. J. Rousseau.
Životinjski svijet
U medvedničkim šumama obitavaju razne vrste sisavaca, od malenih glodavaca poput miševa, zečeva, puhova i voluharica, do velikih papkara poput srne i divlje svinje. U Parku je prisutno i nekoliko vrsta zvijeri: divlja mačka, lisica, kuna i lasica. Među sisavcima posebno su zanimljivi šišmiši kojih u Parku živi čak 24 vrsta, od koji je 7 na popisu vrsta Natura 2000, a jedna je nacionalno važna.
Medvedničkim nebom gospodare ptice grabljivice poput škanjca (Buteo buteo) i jastreba (Accipitper gentilis). Brojne su ptice pjevice koje u proljeće ožive šumu svojim raznolikim napjevima: zeba (Fringilla coelebs), crvendać (Erithacus rubecula) ili sjenice nekoliko različitih vrsta.
Raznolikim kreketanjem svoju prisutnost otkrivaju žabe koje obitavaju u vlažnijim staništima Parka, uz potoke, ribnjake, lokve, poput žabe žutog mukača (Bombina variegata), označenog kao Natura 2000 vrsta. Vodozemci koji se također često susreću su crno-žuto obojan pjegavi daždevnjak (Salamandra salamandra) te planinski vodenjak (Mesotriton alpestris).
Od gmazova na Medvednici živi poskok (Vipera ammodytes), naša najpoznatija otrovnica, te osim njega i druge zmije poput bjelice, smukulje i bjelouške.
Medvedničke livade, proplanke i rubove šuma uljepšavaju i vrlo lijepi dnevni leptiri poput lastina repa (Papilio machaon), prugastog jedarca (Iphiclides podalirius) i velike prelijevalice (Apatura iris). Među leptirima nalaze se i neki od najljepših ambasadora mreže Natura 2000 i nacionalno važnih vrsta.
Za leptirima ljepotom ne zaostaju niti neke vrste kornjaša poput alpske strizibube (Rosalia alpina) i velike četveropjege cvilidrete (Morimus funereus) koje su odlično prilagođene bukovoj šumi, dok su jelenak (Lucanus cervus) i mirišljavi samotar (Osmoderma barnabita) prilagođeni hrastovoj šumi. Spomenuti kukci također su na popisu vrsta Natura 2000.
Vodeni svijet
U potocima Medvednice ribe su relativno rijetke, ali ipak u njima nalazimo razne vrste: potočnu mrenu (Barbus balcanicus), dvoprugastu ukliju (Alburnoides bipunctatus), klena (Squalius cephalus) i potočnu pastrvu (Salmo trutta var. fario).
Pastrvama su, kao i vodenkosovima, omiljena hrana ličinke kukca tulara koje su se prilagodile životu u brzim gorskim potocima na jedinstven način: kako ih jaka struja ne bi odnijela, ličinke grade na svom tijelu kućicu od svilenih niti na koje lijepe sitne kamenčiće, zrnca pijeska ili komadiće grančica. Opterećene ovim „utezima“ iz vlastite proizvodnje, ličinke se skrivaju pod kamenjem u potoku vrebajući svoj plijen.
U potocima živi i zaštićeni potočni rak (Austropotamobius torrentium) čija je populacija još prije tridesetak godina bila dosta brojna, a u zadnje je vrijeme jako prorijeđena. Kako ti rakovi slabo podnose promjene u okolišu, smatraju se dobrim pokazateljima kvalitete vode. Potočni rakovi predstavljaju važnu kariku u hranidbenim lancima potočnih ekosustava.
Zakonom su zaštićeni i minijaturni planktonski račići poput endemskog vitkog zagrebačkog rakušca (Niphargus elegans zagrebensis) i rakušca (Niphargus tauri medvednicae) iz potoka Dolje i Bliznec.
Samo na području Medvednice zabilježeno je i nekoliko vrsta rakova podzemne faune i faune termalnih izvora.
Svi su medvednički potoci ugroženi zbog izgradnje u njihovoj neposrednoj blizini, agresivnih hidrotehničkih mjera kojima se mijenja njihov izgled, onečišćenja otpadnim vodama i odlaganja krupnog otpada. Posebno su ugroženi potoci na krškom terenu jer se sve površinsko onečišćenje procjeđuje u podzemlje i time zagađuje vodotoke, ali stručnjaci svojim znanjem i entuzijazmom rade na očuvanju prirode.
Geologija
Medvedničke su se stijene izdigle na svoj današnji položaj procesima podizanja i spuštanja, nabiranja i lomova Zemljine kore, pa je Medvednica zapravo rođena prije oko 12 milijuna godina kada se njezin središnji dio uzdigao između dubokih rasjeda.
Zbog burne i raznolike geološke povijesti na Medvednici nalazimo sve tri osnovne vrste stijena: magmatske (nastale hlađenjem lave), sedimentne (nastale taloženjem djelića drugih stijena ili biljnih i životinjskih ostataka) i metamorfne (nastale od obiju skupina prvotnih stijena, uslijed povišenog tlaka i temperature).
Glavni trup planine izgrađen je od metamorfnih stijena. Ističe se zeleni škriljavac koji je postao svojevrsnim zaštitnim znakom Medvednice te krasi pročelja mnogih medvedničkih objekata, kao što su Tomislavov dom i kapelica Majke Božje Sljemenske.
Još jedan poznati medvednički kamen je litotamnijski vapnenac. S trijaskim dolomitima, on u zapadnom dijelu Medvednice čini jedinstvenu kršku zonu. Iako su krške pojave donekle skrivene mlađim holocenskim naslagama i vegetacijom, prisutni su brojni krški oblici poput špilja, jama, vrtača, krških dolina i ponikava. Krško polje Ponikve je kao velika spužva u kojoj potoci naizmjence izviru i poniru. Poniranjem voda s tog područja duž pukotina u stijenama nastala je i špilja Veternica koja je sa svojih 7128 m otkrivenih kanala među 6 najduljih špilja u Hrvatskoj! Krške oblike na Medvednici možemo još vidjeti na području Horvatovih stuba i dijelu Lipe i Roga.
Ljudi iskorištavaju kameno blago Medvednice još od rimskog doba. Danas je od 12 kamenoloma aktivan samo jedan: Ivanec u kojem se vadi dolomit. Od već spomenutog litotamnijskog vapnenca građena je i zagrebačka katedrala, dijelovi mirogojskih arkada te portali mnogih zagrebačkih kuća.
Napuštene kamenolome posjećuju znanstvenici i zaljubljenici u prirodu jer tamo mogu naći brojne fosile i minerale.
Kulturno-povijesna baština
Bile su to umanjene kopije dječjih kolica, pokućstva, kolijevki i kućica. Majstorstvo je potvrđeno time što je UNESCO uvrstio umijeće izrade tih tradicijskih igračaka na svoju Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Život uz Medvednicu
Još do prve polovice 20. stoljeća po bukovim šumama Medvednice mogle su se sresti improvizirane kolibice ugljenara ili vuglenara. Gradile su se pored velikih vuglenica, stožastih građevina od drva, lišća i zemlje, u kojima se palilo pažljivo složeno drvo kako bi se dobio što kvalitetniji drveni ugljen. Gradnja je iziskivala veliku vještinu, od odabira posebnog mjesta i posebnog drva te samog procesa. Od drveta su izrađivali i dječje igračke kao umanjene kopije kolica, stolića, stolica, košarica, kolijevki za lutke i šarenih kućica. Njihovo je majstorstvo potvrdio i UNESCO stavljajući pod svoju zaštitu umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka i uvrstivši ih na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Kada se nisu „igrali“, mještani su prepričavali razne priče i legende sa planine. U tom svijetu priča vodenice se smatralo posebno čarobnim mjestima na kojima su živjela tajanstvena bića voda i tame, poput vodenog čovjeka kuštrave brade koji bi dolazio u mlin po brašno. Bio je vrlo snažan i mogao je čovjeka lako odvući u svoje vodeno carstvo. Vodena pjena ispod kotača vodenice smatrala se posebno čarobnom – ispirala je većinu vilinskih kletvi i sve vještičje uroke. Vještice, ili coprnice kako su ih zvali, kao nadarene svećenice tumačile su ćud Majke Zemlje. S vremenom su bile progonjene i ponižavane, pa su se mnoge povukle u sjenu, često posežući za crnom magijom i čaranjem ne bi li preživjele. Stoljećima živeći u sjeni, poprimile su obilježja bića tame strašeći ljude koji su ih okrivljavali za mnoga zla koja bi zadesila narod. Navodno su se sastajale u medvedničkim šumama gdje bi divljale i pravile tuču te dovodile mlade djevojke iz sela da bi ih na gori Medvednici „vragu zapisale“.
Dvorci, sela i rudnik
Čak i danas podsljemenskim selima kruže zastrašujuće priče o grofici Barbari Celjskoj – zloglasnoj Crnoj Kraljici. Ona je, navodno, da spasi svoje blago od turskoga napada, vragu dala i sebe i Medvedgrad! Iako je kasnije požalila svoje riječi i željela razvrgnuti kobni ugovor, umrla je 1451. godine, pokošena kugom, srednjovjekovnom „crnom smrti“. Ali zbog prokletstva ni u smrti nije našla svoj mir, pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njezine podanice zmije i dan-danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je ono još uvijek zakopano u negdje na Medvedgradu i nijedna pustolovna ekspedicija, kao ni pljačkaški pohod, nisu ga uspjeli pronaći. Medvedgrad je napušten 1590. godine, nakon što je utvrdu porušio strašan potres, pa su se njezini posljednji vladari Gregorijanci preselili u dvorac u Šestinama.
Sela koja su okruživala dvorce i njihovi stanovnici su bila pod vojnom zaštitom vlastelina i plemića kojima su za uzvrat obrađivali polja i vinograde, sjekli šume, radili u kamenolomima i rudnicima. U najpoznatijem rudniku Zrinski rad je bio iznimno mukotrpan: tridesetak rudara svaki je dan u smjenama od 10 do 12 sati ručno iskopavalo vrijednu rudu koja je sadržavala srebro, koristeći samo čekiće, klinove, pijuke i lopate. Već polovicom 17. stoljeća Zrinski obustavljaju proizvodnju i prepuštaju tajanstveno podzemlje Medvednice vlazi, tami i podzemnim bićima. Tek 2004. godine Park prirode Medvednica uređuje rudnik za posjetitelje koji je proglašen i zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.