Prve obronke Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje  „čuvaju“ zidine samoborskog i okićkog Starog grada, a na zapadu obližnji ozaljski Stari grad. Na sjeveru mu doseg određuje državna granica sa Slovenijom, a na jugu kontakt gorskog područja s niskim Pokupljem.

U prostoru se prožimaju dinarska, alpska i panonska obilježja.  Krški su oblici dinarsko „lice“ Parka, alpski su strmi i oštri planinski grebeni, a panonski izgled daju mu valovita pobrđa. Najviši se planinski greben nalazi uz sjevernu granicu Parka. Zbog teže pristupačnosti tu je bilo i najmanje ljudskog utjecaja pa je ovaj dio Parka tako ostao najbliži svom izvornom obliku.

Središnji se dio Parka stepeničasto spušta prema jugu. Izmenjuju se u tom dijelu brežuljci, zaravnjena polja i usječene doline vodotoka, kao što su kanjon Kupčine i Slapnice. Ovdje nalazimo najveći broj seoskih zbijenih naselja koja su jednoliko raspoređena po cijelom prostoru. Tradicionalni način života i korištenje prostora stvorili su kroz vrijeme poseban krajolik prepoznatljiv po isprepletenosti sela i zaseoka s oranicama, livadama, pašnjacima i šumama.

Samoborsko gorje čini istočni dio Parka i svojim krajolikom iskače iz cjeline strmim i duboko usječenim dolinama. Ovdje teku potoci bogati vodom. Plešivički kraj gušće je naseljen i s mnogo vinograda. Vivodinski je kraj blago valovit brdski krajolik s brojnim vinogradima i otvorenim vizurama. Zapadni dio Parka najslabije je naseljen i u njemu dominiraju šume.

Mozaični krajobraz u kojemu vizure livada, voćnjaka, polja i tradicijskih sela skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva nisu samo vizualne vrijednosti, nego i biološke. Otimajući od šume prostor za sela, pašnjake i livade, čovjek je osigurao prostor raznim nešumskim staništima, što je uvelike pridonijelo današnjem bogatstvu biljnih i životinjskih vrsta.

U tom su smislu osobito važne travnjačke površine gdje se na metru četvornom može pronaći i do četrdeset biljnih vrsta. Značajan lokalitet je vlažno stanište uz potok Jarak – cret s čak 74 biljne vrste među kojima vrijedi spomenuti 6 rijetkih vrsta orhideja te biljku mesožderku planinsku tusticu (Pinguicula alpina). Na području cijelog Parka zabilježeno je čak 38 vrsta orhideja. Šumskim prostorom dominiraju bukove šume, dok na toplijim dijelovima obronaka raste i hrast medunac te crni grab. U Parku je zabilježeno čak 377 vrsta gljiva među kojima je i sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus), koju nalazimo na Crvenom popisu gljiva Hrvatske i na popisu globalno ugroženih vrsta.

Mogućnost susreta s velikim zvijerima, medvjedom ili vukom, zanemariva je. No, brojni su mali sisavci, vodozemci, gmazovi i beskralješnjaci. Među brojnim vodozemcima prisutan je i rijetki crni daždevnjak (Salamandra atra). Zabilježeno je 110 ptičjih vrsta, između ostalih i grabljivice kao jastreb kokošar te ptice koje obitavaju uz potoke – vodenkos i gorska pliska.

Krš zahvaća čak 90 posto površine Parka. Susreću se razne krške forme: ponikve, uvale i slijepe doline.  Zanimljivo je i podzemlje Parka. Do sada je istraženo oko 140 speleoloških pojava. Prema sadašnjim  podacima, najdublja špilja Dolača duboka je 155 metara, a dugačka 1262 metra. Najduža špilja je Provala s topografski snimljenih 1862 metara kanala. Duboke erozijske doline strmih strana, planinski vrhovi i grebeni te doline glavnih vodotoka Bregane, Lipovačke i Rudarske Gradne, Kupčine i Slapnice daju Parku karakterističnu kršku vertikalnu dinamiku prostora.

Dolina potoka Slapnice posebno je atraktivna. Potok je dobio ime po brojnim slapištima i kaskadama niz koje se voda spušta uskom i duboko usječenom dolinom duž deset kilometara. U neposrednoj blizini su i dva slapa. Prvi, Vranjački slap, optočen je sedrom – „živom” stijenom koja i danas nastaje. Nešto uzvodnije nalazi se slap Brisalo – jedan od najviših slapova Parka prirode niz koji se voda obrušava u bistro jezerce. Najviši slap u Parku je Sopotski slap u Sošicama s padom od 40 metara.

Najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske žumberačka je Sveta Gera (1178 m). Šumski proplanak na njezinom vrhu mjesto je nekadašnjih stočnih sajmova, a danas je poznato odredište planinara i hodočasnika. Japetić je, sa svojih 879 metara nadmorske visine, najviši vrh Samoborskog gorja. Za vedrih dana vidik odatle seže od vrhova gorske Hrvatske do Triglava. Alpinisti, ali i zaljubljenici u povijesna zdanja, nerijetko za svoje putničko odredište biraju vrletni Okić, na čijem vrhu nalazimo jedan od najstarijih srednjovjekovnih plemićkih gradova u Hrvatskoj.

U povijesti planinarstva ovaj je prostor zapisan kao mjesto prvog alpinističkog uspona kada se prije stoljeće i pol ilirka Dragojla Jarnević uspela južnom stjenovitom stranom na vrh Okića. Prvi organizirani planinarski uspon također se dogodio ovdje, davne 1875. na Oštrc i Plešivicu. Uz tako dugu tradiciju ne čudi da je Park premrežen s oko 350 kilometara planinarskih staza. Za ljepote krajolika i atraktivne ture nisu prikraćeni ni biciklisti jer ima preko 200 kilometara biciklističkih staza.

Poštovatelji povijesti posjećuju nalaze Arheološkog parka u Budinjaku – ostatke starih utvrđenih gradova kao što su Okić, Tuščak, Lipovac i Stari grad Žumberak, uskočku povijest kraja ili očuvane primjerke tradicionalne seoske arhitekture.

Za razliku od nekih drugih zaštićenih područja koja imaju prostorno jasno definiranu glavnu atrakciju – vidikovac na vrhu planine, špilju ili slap kamo se većina i posjetitelja upućuje, ovdje je glavna atrakcija  mozaični krajobraz.

Tek cjelodnevno „krstarenje“ Parkom zaokružuje dojam o njegovoj atraktivnosti – mozaičnom krajobrazu. Dinamične izmjene različitih vizura, kulturno-povijesna baština i osebujan prirodni svijet čine ovaj prostor dovoljno zavodljivim za ponovno vraćanje.