S morske pučine, jedva vidljivim tjesnacem, more oštro zasijeca u kopno. To je Solinski kanal kojim more prodire u tijelo otoka, otvara ga i stvara Veliko jezero. More putuje dalje, još užim kanalom te stvara i Malo jezero. Tako su nastala „jezera“ na južnodalmatinskom otoku Mljetu, osmom po veličini u Hrvatskoj.

Kroz Solinski se kanal odvija stalna izmjena vode između „jezera“ i otvorenog mora, a ovisno o plimi i oseki, more mijenja smjer strujanja svakih šest sati.  Svjetski je to fenomen. Takva dinamika izmjene morske vode pogodovala je razvoju najveće sredozemne kolonije busenastog koralja (Cladocora caespitosa) na ulazu u Veliko jezero.

Malo jezero posebno je zbog gustoće populacije plemenite periske (Pinna nobilis) i pojave koloidnog bijeljenja (izlučivanje aragonita). Toga nema nigdje na Sredozemlju, već samo u velikim tropskim i suptropskim sustavima, primjerice, na Bahamima.

Mljet je prvi jadranski nacionalni park koji svojom ljepotom ostavlja trajni poziv putniku za ponovni povratak na mjesto koje se trajno i iznova doživljava kao otkriće.

Ovaj najzeleniji mediteranski otok Iliri su naselili prije više od četiri tisuće godina.

Sveprisutno zelenilo i pet različitih tipova šuma ovdje rastu praćeni brigom stručnjaka. Za izgled otoka zaslužni su i benediktinski redovnici koji su se, kao višestoljetni feudalni gospodari Mljeta, pomno za njega brinuli. Svake su godine redovnici birali šest težaka i šest pastira s otoka koji su samo te jedne godine živjeli na području Parka. Samostanska zabrana stalnog naseljavanja vrijedila je do kraja 18. stoljeća. Tek 1793. godine benediktinci dopuštaju stalno naseljavanje nekim težacima iz Babinoga Polja (obitelji Milić i Stražičić-Basto), kako bi za potrebe samostana čuvali stoku. Mjesto je po stoci – govedima – i dobilo ime: Goveđari.

More, jezera, krške jame i špilje – sve to prisutno je na Mljetu. Svaki djelić otoka, koji je i najstariji morski park Mediterana, vrelo je života. Nacionalnim je parkom kopneni dio zaštićen 1960. godine zajedno sa Solinskim kanalom te Velikim i Malim jezerom, a okolni je akvatorij dodan 1997. godine. Iznimnost prirode Mljeta iziskivala je proglašenje Nacionalnog parka.

Dugi je niz vrijednih razloga: očuvane šume hrasta crnike i alepskog bora, kulturno-povijesna baština koja seže od ilirskih vremena, Rimskog Carstva i Dubrovačke Republike, slana „jezera“, jedinstveni biljni i životinjski svijet, razvedene obale, klifovi, hridine i otočići.

Panoramski izgled razvedene obale i uvijek zeleno raslinje okolnih brda koja se izdižu iznad mora i zaklanjaju brojna krška polja i naselja izgrađena rukom dalmatinskog čovjeka u kamenu djelić su krajolika koji poziva na posjet, pa tek onda kakav zapis ili svjedočanstvo kroz riječ.

Zelenilo ovdje ne posustaje u svojoj svježini – ono je sočni plašt i krškim poljima i naseljima izgrađenima od otočkoga kamena, koji zbog prohodnosti otoka možete sami otkrivati. 

Južna obala otoka je strma. Krase je brojne urušene pećine. Mjesto je to i rasta velikog broja endemičnih dalmatinskih biljki od kojih je najatraktivnija dubrovačka zečina. Tu su i savitljiva mrižica, jadranska rumenica i šiljati lastavičnjak. Na otoku raste i tridesetak vrsta orhideja; najviše je talijanskog kaćuna i liburnijske kokice. 

Makija je posebno bujna, u mediteranskim granicama. Crnika je najzastupljenija, a tu su korijenje pustile i ostale listače poput planike (Arbutus unedo), zelenike (Phillyrea media), velikog vrijesa (Erica arborea), mirte (Myrtus communis), a ima i rogača (Ceratonia siliqua), divljih maslina (Olea oleaster), lovora (Laurus nobilis) i brojnih četinjača.

Čovjek je gotovo svakoj vrsti našao primjenu. Rogač daje jestive plodove, od ploda planike kuhala se rakija i pekao pekmez, a tršlja se upotrebljavala za zaštitu ribarskih mreža. Od mladica mirte izrađivale su se vrše i košare.

Krajolik je krški i punokrvno mediteranski.

Ispresijecan je mrežom šetnica koje omogućuju i najstrastvenijim znatiželjnicima pomno istraživanje i dostupnost Parka pješice ili biciklirajući.

Dva „jezera“ s početka ove mljetske priče, koja su nastala usijecanjem mora u tijelo otoka, svjetski su geološki i oceanografski fenomen. Veliko je jezero površine 145 hektara, duboko do 46 metara. Malo jezero ima površinu od 24 hektara, a dubinu do 29 metara. Još uvijek nisu u potpunosti istražena, još uvijek njihove dubine i poseban sustav tih slanih „jezera“ krije mnoge nepoznanice i stoga su privlačna prirodoslovcima i tragačima izvorne prirode.

U središtu Velikog jezera turistička je nezaobilazna točka, živopisni otočić Sv. Marije s crkvom i  benediktinskim samostanom iz 12. stoljeća. Građeni su u romaničkom stilu, no samostan je u razdoblju Dubrovačke Republike dograđivan i pregrađivan i tako je dobio izgled monumentalnog renesansnog ljetnikovca s vidljivim obilježjima romanike. I samostan je kroz stoljeća mijenjao izgled, ali nikada svoj značaj. Uvijek je bio mjesto s kojeg su se širili kulturni utjecaji jer su tu dolazili učeni ljudi i pjesnici, poput pjesnika i povjesničara Ignjata Đorđića.

U Parku su i vrijedni ostaci rimske palače. Sagrađena je u 5. stoljeću poslije Krista na ostacima tri stoljeća ranije podignutog naselja i to za potrebe rimskog velikodostojnika na carskom posjedu. Obuhvaćao je cijeli Mljet sve do 12. stoljeća. Složeni arhitektonski objekt ima središnju monumentalnu palaču smještenu na obali. U neposrednoj blizini su terme, takozvani „Sjeverni kompleks“, gospodarske zgrade zvane Lazarei, dva sakralna kompleksa – Istočna i Zapadna bazilika, utvrda (Kaštio) i pristanište za brodove.

Sva su naselja na otoku povezana cestom. Vrijedno je istražiti svaki mljetski put, jer je otok prepun zanimljivosti. Na južnoj se obali nalazi Jama, poznatija kao Odisejeva špilja – krška šupljina čiji se strop urušio. Zbog toga izgleda  kao jama; bunar s širokim otvorom. Dno je povezano s morskom pučinom, a posjetitelji uvelike budu iznenađeni prisustvom ribarskih čamaca u Jami. Vlasnici su ljudi iz obližnjeg i najvećeg naselja na Mljetu, Babinoga Polja. Domaći su vješti u spuštanju do čamaca, a gosti će se zadovoljiti pogledom prema dnu Jame.

Pustolovi smatraju da je grčki junak Odisej nakon brodoloma ostao na ovom otoku, koji ga je zadržao svojom prirodnom ljepotom, a špilja nosi naziv upravo po njemu. Sedam ga je godina u toj špilji zatočenog držala nimfa Kalipsa, kći boga Atlanta, sve dok ga, po Zeusovoj naredbi, nije oslobodila.

Mljet je uspio nadmašiti i njezinu ljepotu, no u ovom slučaju na Kalipsinu sreću i pomoć jer je tako vječitog putnika zadržala na otoku.

Brojni stručnjaci ne dvoje da je otok Ogigija iz Homerove Odiseje neupitno Mljet. „Čaroban otok zelenih šuma...“ „Četiri tečahu vrela po redu bistricom vodom, Jedno uz drugo blizu bjehu, al svako na stranu svoju...“

Odiseja V, 70-71

Na Mljetu su četiri izvora vode koja nikad ne presušuju. Detalji opisa odgovaraju od svih otoka Sredozemlja tek – Mljetu.

Kako opise ljepote nerijetko ponajbolje „upijaju“ legende, spomenimo i onu o mladom Rimljaninu prognanom na otok Mljet. Na pristigli upit zabrinutog oca za sina prognanog u nepoznatu zemlju, „Kako ti je na Mljetu, sine?“, dobio je simboličan odgovor. Umjesto pisma, poslana mu je grančica s ptičjim gnijezdom na vrhu, a školjkom na dnu grane. Otac je znao da za sina ne treba brinuti.