Priča o parku

Jezerski vrtovi povezani slapovima i zagrljeni gorskim šumama. Plitvička jezera – veličanstveno i dinamično lice prirode koje se neprestano transformira. Iako znanost nudi neupitan odgovor nastanka Plitvičkih jezera i sedrenih barijera, voda je u kršu uvijek za ljude imala mitska obilježja. Tako legenda kaže da se nakon dugotrajne suše Crna Kraljica smilovala kršu i spustila silnu kišu na tlo, a zaostala je voda stvorila jezera.

Samo život može na takav način spojiti kamen, vodu i šumu. Ljepša od bilo kojeg opisa, živopisnija od najbolje fotografije, začudnija od bilo kakvog videozapisa – samo dolazak na Plitvička jezera može ostaviti puni dojam ljepote koja se nalazi na popisu svjetski najpoznatijih imena prirodnih ljepota. Najimpozantnijih. Najočuvanijih. Najposebnijih.
Među prvima su Plitvička jezera stavljena na UNESCO-ov  Popis svjetske prirodne i kulturne baštine. Najstariji su nacionalni park u Hrvatskoj.

Šesnaest većih, imenovanih, i znatan broj malih jezera kaskadno su povezani slapovima. Visinska razlika između prvoga jezera, Prošćanskog, i posljednjeg jezera u nizu, Novakovića Broda, iznosi 134 metara. Najveću količinu vode jezerima donose Crna i Bijela rijeka koje se spajaju u rijeku Maticu čije vode dotječu u Prošćansko jezero. Jezera se dijele na Gornja smještena na dolomitnoj podlozi, i Donja usječena u vapnenačkom kanjonu. Tako ih je narod nazvao, tako ih je podijelio. Gornja jezera čini 12 jezera, među kojima dva najveća jezera sustava, Kozjak i Prošćansko, na Donja jezera otpada tek manji dio jezerske površine i predstavljena su sa četiri jezera.

Kako je nastala ovakva ljepota, koja je tajna prirode na ovome u svijetu jedinstvenom geološkom i hidrološkom području?

Znanost otkriva kako su za nastanak najzaslužnije bakterije, alge i mahovine. Klimatski uvjeti i mjesta intenzivnog prozračivanja vode stvaraju povoljne uvjete za život tih organizama. Ako voda koja pristiže u sebi nosi dovoljno otopljenog kalcijevog karbonata, što nije rijetka pojava u krškim krajevima, takav se kalcijev karbonat uz pomoć algi, bakterija i mahovine zadržava i učvršćuje na površini već nastalih sedrenih barijera i na biljnoj vegetaciji u jezerima.

Tako nastaje sedra, bigar ili travertin. Tijekom vremena iz vode se taloži kalcijev karbonat, slaže poput malih kristala na dno i na te biljke te tako nastaju i pregrade u riječnom koritu koje slojevito rastu stvarajući uzvodno jezera. Zato su Plitvička jezera nastala u tom specifičnom fizikalno-kemijskom i biodinamičkom procesu. Proces je neprestan, jezera se stalno mijenjaju, postoje potopljene barijere u jezerima, kao i one koje će tek izrasti i izdignuti se izvan vodene površine. Sedra aktivno raste između jedan i tri centimetra godišnje.

Stoga je izgled Plitvičkih jezera u sadašnjosti uvijek samo trenutak u njegovoj budućoj povijesti.

Plitvička jezera i slapovi vrlo su mlade tvorevine. Neka od današnjih slapišta nisu starija od 4000 godina. Smatra se da su jezera u ovom obliku nastala prije 12 000 do 15 000 godina. Također je u nastajanju ovog sustava kakvim ga danas vidimo, važan utjecaj klime, odnosno spoznaja da su sedrene barijere rasle i bile aktivne u međuledenim dobima geološke prošlosti Zemlje. Na Plitvičkim jezerima pronađena je i sedra starija od 300 000 godina, što upućuje na negdašnje barijere i vrijeme kada je temperatura bila povoljna za njezino stvaranje.

Topla su razdoblja pogodna za obilnije taloženje kalcijevog karbonata, odnosno nastanak sedre. U hladnim se razdobljima sedra razara. Mekana je i šupljikava i zamrzavanje vode uzrokuje pucanje i uništavanje sedre.

Jedan slap na jezerima različit je od svih ostalih. To je slap visok 78 m i ujedno najviši u Hrvatskoj, a razlikuje se postankom i izgledom od ostalih. On jedini ne dolazi iz jezera i ne pada u jezero. Voda koja dotječe na slap potječe od potoka Plitvica i obrušava se svom objedinjenom snagom niz okomitu vapnenačku stijenu, dok većina plitvičkih slapova raspoređuje svoju snagu u razgranati pad. Ispod posljednjeg jezera, Novakovića Broda, nastaju slapovi Sastavci. Voda koja se skuplja u podnožju ovih slapova i voda koja dotječe s Velikog slapa, rađa rijeku Koranu koja dalje nastavlja svoj put pregrađena nekolicinom slapova i prolazeći kroz kanjon vapnenačkih stijena.

Plitvička su jezera smještena na istoku Like, između Male Kapele i Ličke Plješivice. Obgrljena su šumom i nisu na visokoj nadmorskoj visini pa su u potpunosti uklopljena u gorski krajolik.

Pomisao na Nacionalni park Plitvička jezera prije svega su – jezera, koja i jesu najatraktivniji fenomen. Zaštićena površina Parka daleko je veća i prostire se na gotovo tristotinjak četvornih kilometara. Da bi se jezerski fenomen očuvao, potrebno je bilo zaštiti njegovo okruženje i slivno područje.

Vodene veze u kršu su i podzemne i nadzemne. Šuma je veliki „regulator“ plitvičkih voda. U vlažnim razdobljima zadržava vodu, a u sušnima „sačuvanu“ raspoređuje kako bi se život opskrbio nezamjenjivim elementom, vodom.

Šume na Plitvičkim jezerima u redu su najočuvanijih šuma i prisutno je čak 11 šumskih zajednica. Čorkova uvala najočuvaniji je prirodni kompleks šume u parku. Na osamdeset hektara velikoj površini zabilježena je netaknuta prašumska struktura jelovo-bukove šume na nadmorskoj visini do 1028 metara. Stabla se tamo propinju uvis i  preko pedeset metara: impozantno je naći se podno tih gorostasa.

Najpoznatiji šumski stanovnik zasigurno je smeđi medvjed (Ursus arctos). Njegovo kretanje godinama je predmet pažnje i praćenja tako da znamo da redovito napušta granice Parka. Zaštićena je vrsta, kao i vuk. Plitvička šuma neprocjenjivo je utočište zvijerima. Rijetka vidra također obitava upravo ovdje. U vodama se nalaze riječni rak (Astacus astacus) i potočna pastrva (Salmo trutta fario). Flora je također zaštićena, među ostalim i brojne vrste orhideja – čak ih je šezdesetak vrsta, među kojima i gospina papučica (Cypripedium calceolus). S obzirom na to da su jezera smještena u krškom kraju, uz krške fenomene ponikve ili vrtače, tu su jame i špilje. U vapnenačkom dijelu Plitvičkih jezera i u kanjonu Korane nalazimo Crnu pećinu i pećinu Vile Jezerkinje.

U skladu sa zaštićenim područjem Parka, u njegovim granicama, živi lokalno stanovništvo u karakterističnim, razbacanim selima dinarskog tipa. Tradicijsko nasljeđe lokalnih ljudi vidljivo je kroz mlinice u Parku i u pokojoj pili za drvo na vodeni pogon.

Većina će izabrati ljeto za posjet Plitvičkim jezerima kada ona buče snagom vode i moći obrušavajućih slapova. Plitvička su lica nezaboravna bez obzira na kalendarsko razdoblje. Ne postoji najbolji trenutak za posjet Nacionalnom parku Plitvička jezera jer su mijenjajuća lica prirode nepromjenjiva u svojoj ljepoti. Paleta jesenskih boja u svim nijansama ogleda se u jezerima i za mnoge je jesen na Plitvičkim jezerima nezaboravna. Zima je fascinantna. U ledu zaustavljena snaga slapova, tišina ledenih livada ispod kojih je jezerska voda. Zadivljujući pejzaž nebrojenih siga.

Nekoć, na prvim kartama iz 17. stoljeća, cijeli je plitvički kraj bio označen nazivom „Vražji vrtal“. U puku isti nije poznat, a kako je prostor povijesno bio nemirna granica prema Osmanlijskom Carstvu, za pretpostaviti je da je naziv u skladu s tom činjenicom. Prvu riječ tog naziva danas je progutala povijest. Ostao je vrt kaskadnih jezera. Prekrasna vodena povorka koju možete pratiti šetajući izgrađenim stazama koje ne remete život jezera i stvaranje sedre, tog osjetljivog graditelja koji ostavlja impozantno prirodno graditeljstvo. Kojom god stazom zašli na Plitvička jezera, valja zadržati svijest da ste počašćeni prolaziti kroz najdojmljiviju kršku cjelinu u svijetu. Gost ste jednog od najvrednijih svjetskih zaštićenih područja. 

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Prirodna baština

Autor: Vedran Petrak
Plitvička su jezera na popisu UNESCO-ove svjetske prirodne baštine – preporuka je to koja jamči oduševljenje bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta te jedinstvenog fenomena sedrenih barijera. Područje Parka krasi čak 58 vrsta orhideja, među kojima i gospina papučica. Plitvičke su šume stanište medvjeda, vuka, risa, sove jastrebače i vidre.
U šumskoj vegetaciji najveću vrijednost ima prašuma Čorkova uvala, zajednica bukve i jele koja raste bez neposrednog utjecaja čovjeka i postojan je šumski ekosustav.

Biljni svijet

Preko 1460 zabilježenih biljnih svojti (vrsta i podvrsta) predstavlja oko 30 % od ukupne flore Hrvatske. Velika raznolikost i bogatstvo, zastupljenost endemičnih vrsta, vrsta koje uživaju zaštitu međunarodnih konvencija (Bernska konvencija i Direktiva o staništima), ugroženih i zaštićenih svojti svrstava Park u floristički vrijedno područje ne samo Hrvatske, nego i na globalnoj razini. Velika raznolikost flore Parka rezultat je raznolikosti staništa. Na području Parka zabilježeno je preko 40 stanišnih tipova od čega 19 rijetkih i ugroženih koji se nalaze u dodacima Direktive o staništima.

Broj endema (oko 2,3 %) u Parku je relativno nizak, ali ne i zanemariv – livadni procjepak (Chouardia litardierei), hrvatski karanfil (Dianthus giganteus) i dr.

Posebno je značajan veliki udio ugroženih svojti (12 %) koje se nalaze u Crvenoj knjizi izrađenoj prema kriterijima IUCN-a. Park je jedino nalazište globalno kritično ugrožene zlatne jezičnice (Ligularia sibirica) u Hrvatskoj, ali i znatno šire na prostoru jugoistočne Europe. U Parku je prisutna velika raznolikost orhideja (preko 60 svojti). Zbog ljepote cvjetova kojom se ističu u biljnom svijetu često su istrebljivane i zbog toga danas rijetke i ugrožene. Gospina papučica (Cypripedium calceolus), jedna od najugroženijih i najljepših europskih orhideja, ima na području Parka najbrojnije dosad poznate populacije u Hrvatskoj i šire.

Zbog svog načina ishrane posebno su zanimljive i jedinstvene u biljnom svijetu biljke mesožderke okruglolisna rosika (Drosera rotundifolia), obična tustica (Pinguicula vulgaris) i mala mješinka (Utricularia minor). Zahvaljujući očuvanosti specifičnih staništa na kojima dolaze (cretovi), Park se može pohvaliti i ovim zanimljivim, ugroženim i rijetkim biljkama. 

Životinjski svijet

U okviru istraženih skupina (beskralješnjaci i kralješnjaci) značajan je broj rijetkih i ugroženih vrsta koje se nalaze na Dodatku I Direktive o staništima i Direktive o pticama, endemičnih vrsta te zaštićenih i strogo zaštićenih vrsta što govori o raznolikosti i kvaliteti staništa. Od beskralješnjaka česti stanovnici vodenih ekosustava, koji su ovdje od primarnog značenja, jesu riječni rak (Astacus astacus) i potočni rak (Austropotamobius torrentium).

Među kukcima zaslužnu pozornost ima skupina leptira s do sada utvrđenom 321 vrstom (76 vrsta danjih i 245 noćnih leptira). Posebno zanimljiva skupina kukaca su tulari s registriranih 80 vrsta, od čega je i jedna endemska vrsta Drusus croaticus. Velika je raznolikost i kralješnjaka. Jezera i njihovi pritoci imaju obilježja tipičnih pastrvskih visinskih voda. Potočna pastrva (Salmo trutta) danas je potisnuta alohtonim populacijama klena, crvenperke i štuke.

Vodozemci i gmazovi zastupljeni su s po oko 12 vrsta. Uz tipične šumske, livadne i močvarne vrste srednje Europe, dolaze vrste koje su karakteristične za Alpe i zapadne Dinaride – veliki alpski vodenjak (Triturus carnifex), crni daždevnjak (Salamandra atra) i poskok (Vipera ammodytes).

Park ima bogatu ornitofaunu (preko 163 vrste ptica). Izdvaja se po bogatstvu ptica šumskih staništa (8 vrsta djetlova i 9 vrsta sova). Posebno zanimljiva i rijetka ptica ovisna o čistim vodotocima vodenkos (Cinclus cinclus) često se može uočiti uz vodotoke. I travnjaci Parka značajni su za mnoge vrste, a posebno za gniježđenje rijetke i globalno ugrožene ptice kosca (Crex crex).

Zabilježeno je više od 58 vrsta sisavaca. Brojnošću i specifičnošću među njima izdvajaju se šišmiši (21 vrsta). Nazočnost velikih zvijeri medvjeda (Ursus arctos), vuka (Canis lupus), risa (Lynx lynx) i vidre (Lutra lutra), također zaštićenih i na globalnoj razini ugroženih vrsta, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Šume

S obzirom na reljef, klimatske prilike, te način i mogućnosti korištenja terena u daljoj i bližoj prošlosti, od potpuno šumskog krajolika ostale su još znatne šumske površine (¾ površine).

Najzastupljenija je vrsta plitvičkih šuma bukva (Fagus silvatica), dok je druga vrsta po zastupljenosti obična jela (Abies alba). Na prostoru Parka razvijene su raznolike šumske zajednice, odnosno stanišni tipovi od kojih se značajan broj (7) nalazi na popisu Direktive o staništima.

Najveću vrijednost predstavlja prašuma Čorkova uvala, zajednica bukve i jele (Omphalodo-Fagetum, Tregubov 1957., Marinček et al. 1993.), kao prirodna šuma koja se razvijala bez neposrednog utjecaja čovjeka s potpuno stabilnim i postojanim šumskim ekosustavom.

Šume Parka stanište su rijetkih i ugroženih biljnih, životinjskih i gljivljih vrsta, od kojih se mnoge nalaze u Dodatku I Direktive o pticama i Direktive o staništima.

Ako promatramo šume Parka u zonalnom smislu, nailazimo na zonu bukovih šuma i zonu bukovo-jelovih šuma koje predstavljaju trajni vegetacijski oblik ili klimatozonsku vegetaciju. Unutar ovih zona s obzirom na reljef, geološku podlogu dubinu tla, vlagu u tlu, razvijen je i niz azonalnih vegetacija (šume vrbe, crne johe, crnog graba, običnog bora, smrekove šume…).

Šume imaju važnu ulogu u zaštiti tla od erozije, utječu na klimatske i hidrološke prilike, a sudjeluju u proizvodnji kisika i uskladištenju ugljika.

Kao očuvani, skoro iskonski ekosustavi zauzimaju važno mjesto u zaštiti prirode, odnosno u očuvanju raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta.

Kulturno-povijesna baština

Legenda je utkana u povijest Plitvičkih jezera, a kaže da se nakon suše s planine spustila Crna Kraljica i iscrpljenom narodu poslala vjetar i grmljavinu pa je konačno pala kiša i nastalo je 16 jezera. Snagu slapova ljudi su iskoristili podižući vodenice, pilane i stupe na vodeni pogon.
Kuće se nisu gradile uz jezera, nego u okolici tradicijskim umijećem gradnje od drveta i kamena s prepoznatljivim središtem kuće – ognjištem oko kojeg se okupljala obitelj i susjedstvo. 

Tradicijska gradnja

Plitvička jezera bila su od sredine šesnaestog stoljeća područje stalnih borbi i sukoba. Jedno vrijeme bila su u potpunosti opustošena i nepogodna za razvitak stalnih većih naselja. Tek posljednjih dvjestotinjak godina, prestankom opasnosti od osmanlijskih provala, dolazi do naseljavanja i stvaranja stalnih seoskih jezgri. Nova naselja stvarala su se oko ranijih sezonskih pastirskih selišta (stočarskih stanova) krčenjem i paljenjem šume. Kuće (kućišta) su bile građene u podbrežju, dok su nizine, zaravni i drage korištene kao polja i vrtovi. Naselja su nastajala i u kanjonu rijeke Korane, ali nikada uz sama jezera.

Osnovni građevni materijali pri gradnji tradicionalne kuće plitvičkog kraja bili su kamen, drvo i sedra. Krovina starih brvnara sastojala se najčešće od drvenih daščica cijepane jelovine – šimle, rjeđe od slame.

Nadaleko je bila poznata šimla proizvedena na području plitvičkog kraja, posebno u Čorkovoj uvali.  Brvnare su građene u pravilu na zemlji, ali zbog nedostatka zaravnatih terena uobičajen je bio i podzid.

Podrumi ili konobe služili su za smještaj stoke i čuvanje zimnice. U nekim starijim kućama krupno je blago boravilo zajedno s ukućanima u glavnoj prostoriji s ognjištem, odjeljeno samo tzv.  ljesom (lisom, lesom).

Ognjište je bilo centralno mjesto svake plitvičke kuće. Oko njega se okupljala obitelj, prijatelji, susjedi. Tu se razgovaralo, grijalo, kuhalo. Kako stare plitvičke kuće nisu imale strop (pod), dim s ognjišta služio je za sušenje mesa koje je visilo ispod krovišta, a na krovištu se nalazila badža, otvor za odvod dima.

Početkom 20. stoljeća na okućnici se počinju graditi gospodarski objekti za smještaj stoke i spremanje plodina. Grade se i pekarije u koje se iz kuće premješta otvoreno ognjište. U naseljima koja su se nalazila uz riječne tokove grade se mlinovi (vodenice), pilane (žage) i stupe na vodeni pogon.

Lokalna kuhinja

Stanovništvo ovog kraja u prošlosti se većinom bavilo stočarstvom, poljodjelstvom, mlinarenjem i iskorištavanjem šume. To je uvelike određivalo način njihove prehrane i spravljanje jela.

Kruh kao osnovna namirnica pravio se većinom od kukuruza, a isprva se pekao samo prekriven pepelom i žarom na otvorenom ognjištu. Poslije su se pojavile peke (lokalni naziv pekve) koje su lončari izrađivali od zemlje, a kasnije i od metala. Uz kruh naveliko se pravila i palenta koja se kuhala od žitarica (zobi, ječma i prosa) te se začinjala putrom (maslom). Danas se palentom smatra kaša od kukuruznog brašna.

Pogodni pašnjački tereni i voda na prostorima oko Plitvičkih jezera više su omogućavali razvoj stočarstva nego ratarstva.

Mlijeko, kojeg je u stočarskom kraju bilo dovoljno, pripremalo se na razne načine. Redovito se pripremala kiselina (ukiseljeno mlijeko), sir, putar, basa (meki sir pripravljen od „škorupa“) i vrhnje.

Za proizvodnju sira koristilo se životinjsko sirište, a putar se pravio u posebnim drvenim posudama – stapovima. Mliječne proizvode većinom se koristilo u ljetnom razdoblju, nadopunjene svježim i kuhanim povrćem te sušenim mesom (pršut, slanina i kobasice). Jedna od glavnih poslastica koja se jela u posebnim prigodama bila je pečena janjetina.

Od kolača najčešće se pripremala masnica (masno slano ili slatko tijesto punjeno lukom, sirom, pršutom, slaninom, nadjevom od kopriva i blitve ili slatkim sirom sa suhim grožđem), pita krumpirača, zeljanica, kuglof i uštipci.

Zimi se uz sušeno meso, kojega nikada nije bilo u izobilju, kuhao krumpir i kiseli kupus, grah, repa i koraba. Ukiseljeno povrće, uglavnom kiselo zelje, jelo se i kao salata, uz začinjenu palentu.

Kako je šuma bila nezaobilazna u životima stanovnika ovog kraja, koristili su je i kao izvor hrane. Stanovništvo se bavilo lovom divljači (poslastica su bili puhovi) i sakupljanjem šumskih plodova. U šumi su se brale gljive: smrčci, bukovače, pečurke.

Začudo rijetko s obzirom na blizinu jezera stanovnici su se bavili ribolovom. Većinom su pecali pastrvu u potocima Plitvica, Sartuk i Jasenica.

Legenda o Crnoj Kraljici

Legenda kaže: da nije bilo Crne Kraljice, ne bi bilo ni Crne, ni Bijele rijeke; a da nema ovih rijeka, ne bi bilo ni Plitvičkih jezera… U pradavno doba nad ovim je krajevima zavladala strašna suša. Stabla su padala od žeđi, stada ugibala, zemlja se pretvarala u prašinu, a kamenje je pucalo pod sunčevim zrakama.

Ispaćeni narod tražio je spas u skrivenim dubinama hladnih pećina, moleći bogove i zazivajući kišu.

Jednog dana, s nebeskih visina narodu se obrati glas:

„Okupite se u rano jutro na Vrelu života gdje ste žeđ gasili i život napajali.

Na tom mjestu iskažite sve što vam u duši zapretano leži.

Dostojanstveno govorite i riječima dajte mjeru srca i mjeru istine. Ako tako učinite, bit ću s vama.“

Stariji su znali da je to bio glas Crne Kraljice koja se javljala narodu kad je bio u nevolji i kad se zlo sruči na nemoćne.

Razmišljali su o zlu koje ih je zadesilo, ali i o svojim sitničarenjima u vremenu izobilja;

kako su se otuđivali jedni od drugih i udaljavali svoje srce od nesreće i najbližih.

I zbog toga sa strahom i zebnjom iščekivahu novo jutro.

Čim su prvi pijevci zapjevali, odoše svi na Vrelo života.

Posjedali su oko presahlog vrela, a starosta plemena im reče:

„Crna Kraljica će vas slušati i po vašim će riječima razabrat' govorite li istinu ili sa željom da je obmanjujete. Ne tražite je pogledom, jer se dobrota i ljubav ne mogu vidjeti. Otkrijte je u sebi da biste je prepoznali.“

I tako ljudi počeše redom pričati što im u duši zapretano leži, osim jednog; najbogatijeg i najsebičnijeg čovjeka u plemenu. On bijaše zao i ohol, gluh za tuđu nevolju. Jedino se on ne htjede pokajati, već stade druge osuđivati.

Kad starosta plemena ču to, razbjesni se i potjera ga iz plemena, zauvijek. Čim to učini, ponad Vrela ukaza se duga i ljudi začuše poznati glas. Bacili su se na svoju sušom kažnjenu zemlju; od radosti, od straha, od nade…

Crna Kraljica im reče:

„Ovo je zemlja vaša i domovina vaša, jedina koju imate. I ovakva beskišna i tvrda, ružna i neplodna, najljepša je i najbogatija zemlja za vas. Volite je! Ja sam kćer vaša i nisam čudo nebesko. Ljubav sam i nada vaša. Čula sam vas i prepoznala vaša srca. Oslobodite se zla ljudskog iz plemena vašeg. Vi koji ste govorili – govorili ste istinu. To je i moja istina. Raziđite se kućama vašim, a kiša će opet doći na njive i šume, a vi ćete opet imati najljepšu zemlju za sebe. I drugi će dolaziti da joj se dive. Moje suze stvorit će vodu: desno oko za crni izvor Crne rijeke, a od lijevog nastat će bijeli izvor za vodu Bijele rijeke.“…

Uto duge nestade, a na obzoru ponad Vrela pojaviše se dva oblaka: jedan taman, drugi bijel.

Prve kapi kiše poljubiše suhu zemlju.

Svi su stajali ruku ispruženih ka nebu, kao začarani, osluškujući rađanje izvora Crne rijeke.

Otad poteče voda neprekidno i bez prestanka, žuboreći u nizu od šesnaest prelijepih jezera.

… I još dugo se u narodu prepričavao taj događaj, kićen izmišljenim pričama o njenoj zlatnoj kosi, vilama djevojkama koje je pratiše…

Ali samo su mudri znali da Crna Kraljica jedino dobrotom duše prepoznati se može.

Nacionalni park Plitvička jezera

O parku Virtualna šetnja Istraži park Servisne informacije Novosti

petak 22.9.

Max: 19 °C  /  Min: 8 °C

subota 23.9.

Max: 20 °C  /  Min: 5 °C

nedjelja 24.9.

Max: 19 °C  /  Min: 6 °C

ponedjeljak 25.9.

Max: 13 °C  /  Min: 10 °C

utorak 26.9.

Max: 18 °C  /  Min: 12 °C