Priča o parku

Autor: Ivo Pervan
Biokovo – planina s korijenom u moru, a čelom u munjama. Svaki korak do najvišeg vrha, Svetog Jure na 1762 metara visine, bit će nenadmašno nagrađen panoramskim pogledom na more i otoke, Zagoru, bosanskohercegovačke planine i susjednu Italiju. Na biokovskom kamenu podignuto je 87 crkava i kapelica. Planina uz svoje ponosne visine ima i neslućene dubine. Otkriveno je preko 400 jama i spilja. Neke od njih vječno su pune snijega i leda koji odolijevaju i najvrućem suncu. Ljudi su prostor Biokova naseljavali prije pojave pisma. Planina je stari dom koji je uvelike sačuvao svoje drevno lice.

Što može učiniti prisutnost jednog čovjeka,  priča je koju baštini Park prirode Biokovo. Teolog, svećenik, znanstvenik i prirodoslovac fra Jure Radić neumorno je radio na tome da Biokovo i nazivom Parka prirode dobije zaštićeni status. To se i dogodilo 1981. godine.

U biokovskom botaničkom vrtu Kotišina iznad istoimenog sela, u kamenu su uklesane  riječi dr. fra Jure Radića: „Oculis mente corde per visibilia ad invisibilia“. „Očima, pameću, srcem po onom što se vidi do onoga što se ne vidi“. To je Radićev testament onima koji ostaju na Biokovu, uz Biokovo i onima koji su ga došli otkriti. Planina je uvijek mjesto gdje je iskonsko u čovjeku sretno što je maleno.

Botanički vrt iznad sela Kotišina dijelom se nalazi u Parku. Utemeljio ga je fra Jure Radić kako bi se znanstveno proučio biljni svijet Biokova, ali i popularizirao. Nije klasični botanički vrt, već jedan „ograđeni dio prirode“ kako bi se zadržao prirodni oblik vegetacije. Tu su, na relativno maloj površini, vrlo raznolika staništa kao što su kamenjari, točila, vrletne stijene, obradive površine, te kanjon Proslap s istoimenim slapom, koji je veći dio godine suh, a oživi samo za vrijeme jakih kiša. Utvrđeno je oko 300 samoniklih biljnih svojti, od tipično mediteranskih do planinskih, a na nekim područjima sađene su egzote, poljoprivredno i ljekovito bilje.

U neposrednoj blizini ulaza, uz samu liticu, okamenjena je prošlost burnih vremena. To su zidine velikog Kaštela, fortifikacijskog objekta iz 16.-17. stoljeća.

U Kotišini je i kanjon Proslap – veći dio godine suh, a vodom ispunjen za obilnih kiša.

Biokovo pripada Dinarskom planinskom lancu koji se pruža od Ćićarije u Istri do granice s Crnom Gorom. Reljefno, Biokovo stvaraju tri velike cjeline: južna, primorska strana, vršni dijelovi i kontinentska padina s reljefnim specifičnostima.

Vršni dijelovi Biokova karakterizirani su ponikvama i vrtačama. U pojedinim, prostranijim ponikvama, nalazi se i više manjih. Dna nekih ponikvi početak su jama nevjerojatnih dubina, s obzirom na to da se nalaze iznad 1000 metara nadmorske visine. Pojedine su duboke i nekoliko stotina metara! U središnjem dijelu Biokova pojavljuju se kao gusto pakirane skupine koje dominiraju terenom. Izgledom podsjećaju na Mjesečeve kratere i mnoge bi fotografijom s ovog dijela Biokova mogli zavarati za mjesto snimanja. Južna, primorska strana prostor je golih litica i stijena visokih nekoliko stotina metara. Gole kamene litice s jedne strane i zelene flišne zone uz more, čudesan su kameno-zeleni kontrast koji se može vidjeti i doživjeti samo na Biokovu.

 

Neke od jama skrivaju vječni led i snijeg. To su jame ledenice. 

Taj su led iz biokovskih prirodnih ledenica lokalni ljudi, biokovski ledari, vadili za potrebe makarskih hotela dok još nije bilo hladnjaka. Magarcima i mulama, noću, dogonili su seljaci stoku koja je vukla led iz ledenica. Nimalo bezazlen posao. Trebalo je prvo blokove obložiti bukovim lišćem i omotati u tkaninu od kostrijeti, kozje dlake, potom natovariti na magarce i dovesti u grad. No, tako su zarađivali za kruh, prodajući hotelima led, a gosti su pili pića rashlađena ledom prevezenim s neslućenih im visina. 

Sjeverna, kontinentska strana biokovskog masiva bitno se razlikuje od vršne i primorske. Blago se ovdje padine spuštaju u doline i ta je strana zelena i šumovita.

Biokovo je kamena granica dviju klima – mediteranske i kontinentalne.

Njihovi blagi susreti, ali i žestoki okršaji,  stvaraju posebnu klimu Biokova. Zračne mase s mora prodiru uz njegove primorske strane, preko grebena i planinskih vrhova. Vrhovi planine na sjevernoj strani zadržavaju prodiranje hladnih masa iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost.

Zračne mase s planine i mora znaju mjesto svojih konačnih susreta i sukoba: to je Biokovo.

Taj sukob ima posljedicu čestih promjena vremena, što u jesenjem periodu dovodi do izlučivanja kišnih i snježnih padalina, a u zimskom periodu do padanja snijega, koji se zadržava i u proljeće. Za klimu je važan i nagib i visina i pravac pružanja planinskih strana, ali i geološki sastav tla i pokrivenost vegetacijom. Šuma je ovdje regulator padalina, vjetrova i topline. Sve to doprinosi raznolikosti klime Biokova.

Snježna planina, Biokovo, svoj je vrh dosegla na Svetom Juri. Krajnje je to ishodište biokovske ceste i kulminacijska točka ljepote koju pruža pogled onima koji su stigli planinarskom stazom ili prijevoznim sredstvom. Panoramski pogled s 1762 metara nadmorske visine znači okrenuti se i vidjeti i more i otoke i Zagoru i bosanskohercegovačke planine i susjednu Italiju.

Na vidikovcu se nalazi i crkva svetog Jure, a sakralni objekt tu je postojao još u 12. stoljeću. Svjedok je kamena ploča koja se nalazila iznad oltara stare srušene crkvice iz 1640. godine.

Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina. Ljudi su pronašli plodne udoline, dolce, škrape, koje su oživjeli i iskoristili za preživljavanje. Na Biokovu se boravilo često, poradi uzgoja krumpira i žitarica, lova, vađenja leda, ali ipak najviše radi stočarstva. Početkom 20. stoljeća na Biokovu je boravilo više od  600 pastirica i pastira. Zbog izrazito pogodnog klimatskog položaja Biokova, ovdašnji su stočari sa svojim stadima selili kroz sušno doba godine na visoke planinske pašnjake gdje su se razvila sezonska stočarska naselja. Značajka tih naselja je u njihovoj općenitoj skromnosti i izvanredno skladnoj uklopljenosti u okoliš. Čuvanje stoke bio je posao koji su radile žene, pa je pastirica bilo dva puta više od pastira, dok su muškarci obrađivali zemlju u biokovskim dolcima. Bili su oskudno odjeveni i većinom su nosili nazuvke, opanke i kaput od domaćeg sukna. Hranili su se uglavnom kupusom, purom (palentom) i krumpirom, a rjeđe mesom i mlijekom. Nakon napornog dana pastirice i pastiri okupljali bi se uz vatru i vodili „silo“, na kojem bi se sviralo, pjevalo, igrale razne društvene igre, te pripovijedalo o vilama i vukodlacima.

Ukupna flora Biokova u širem smislu, od Cetine do Neretve te od Kozice do Zagvozda obuhvaća preko 1500 svojta. Endemizam daje posebnost biokovskoj flori. Najpoznatiji biljni endemi su biokovsko zvonce, slava klisura i modro lasinje, endem šireg dinarskog područja.

Životinjski svijet Biokova osebujan je i raznolik, ali i nedovoljno istražen. U brojnim biokovskim špiljama i jamama živi fascinantna podzemna fauna. Do sada je utvrđeno preko 199 špiljskih organizama, od čega je 60 endema Biokova.

Uz malo posjetiteljske sreće, moguće je susresti divlje konje. Naviknuti su na posjetitelje i ne bježe od ljudi. Vidjeti krdo divljih konja uistinu je arhetipska slika slobode.

Budući da na Biokovu nema površinskih voda, već su prisutni rijetki krški izvori i podzemne vode, specifična vodena staništa čine lokve, kamenice i bunari koji su većim dijelom godine puni vode zahvaljujući nepropusnom sloju gline te služe i kao pojilišta za stoku.

Na takvim vodenim staništima javljaju se i neke vrste zaštićenih vodozemaca kojih je na području Parka prirode Biokovo do sada zabilježeno 7 vrsta.

Na području Parka prirode Biokovo do sada je zabilježena 21 vrsta gmazova, i to jedna vrsta kornjača, 10 vrsta guštera i 10 vrsta zmija.

Najbrojniji su kralješnjaci na Biokovu. Među gotovo 100 vrsta ptica na Biokovu obitavaju i neke rijetke i ugrožene vrste kao orao zmijar, suri orao, vjetruša klikavka koje su strogo zaštićene.

Sisavci su na Biokovu zastupljeni su s 42 vrste, od kojih su sve vrste šišmiša strogo zaštićene. Od deset vrsta zvijeri čagalj i medvjed pojavljuju se samo povremeno, a stalno je prisutan vuk – koji se nalazi na listi potencijalno ugroženih vrsta, te divokoza čija se biokovska populacija smatra za najstabilniju i najveću populaciju divokoze u Hrvatskoj.

Geologiju područja nužno je promatrati sveobuhvatno. Krajem krede, prije otprilike 65 milijuna godina, započelo je sudaranje Afričke ploče s Euroazijskom. Sužavanje oceanskog prostora izazvalo je jake tektonske poremećaje, horizontalni su se slojevi naborali, razlomili i izdigli iznad mora i stvorili planinske lance, Alpe i Dinaride, čiji je Biokovo dio. Praocean je nestao, ostalo je današnje Sredozemlje. Dolazak na Biokovo znači i mogućnost istraživanja izuzetno daleke povijesti prostora. No, i bez ikakvog znanja, planina časti obiljem doživljaja i impresija ugrađujući trajne slike ljepote u našu memoriju. Blago planine ostaje s posjetiteljem.

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Autor: Stipe Srzić

Prirodna baština

Autor: Jorg Rash
Na Biokovu se susreću mediteranska i planinska klima i to je odrednica svakog života na planini i uz nju. Biokovsko zvonce, biokovska zečina ili ilirska perunika dio su niza biljnih ukrasa Biokova, dok njime slobodno gaze vuk, divlja mačka, divokoza i muflon. Posebno je mjesto u Parku botanički vrt Kotišina u kojemu se zadržavaju prirodni oblici vegetacije sa samorodnom florom.
U Kotišini se nalazi oko 300 samoniklih svojti, od mediteranskih do planinskih. Vuk je stalno prisutna zvijer na Biokovu, a najbrojnije životinje su ptice kojih je gotovo 100 vrsta, a među njima su i ugrožene vrste poput orla zmijara.

Biljni svijet

Autor: Stipe Srzić
Biljni pokrov planine Biokovo izuzetno je zanimljiv i bogat. Vidljivo je miješanje različitih flornih elemenata. Ovdje se miješaju najstariji mediteranski, noviji borealni i srednjoeuropski florni elementi. Dominira ilirsko-mediteransko bilje, dok je učešće alpskog znatno smanjeno, pa Biokovo u biljno-geografskom pogledu treba uvrstiti u posebnu balkansko-apeninsku oblast, balkanskog karaktera (prema Kušan 1969.). Za biljni pokrov planine Biokovo može se reći da je gotovo na cijeloj površini degradiran. Ukupna flora Biokova u širem smislu (od Cetine do Neretve, te od Kozice do Zagvozda) obuhvaća preko 1400 svojti. Florističko bogatstvo tog relativno malog područja uvjetuju biogeografski položaj, geomorfologija, ekološka raščlanjenost, aktivnost ljudi te zbivanja u geološkoj prošlosti.

U vegetaciji primorskih padina Parka prirode Biokovo ističu se neke endemične biljne zajednice koje ćemo posebno izdvojiti prema Trinajstić (1987., 2000.). As. Campanulo – Moltkietum petraeae H-ić. 1963. na planini Biokovo zauzima veliki prostor, prvenstveno u primorskom, ali i u zagorskom dijelu, a širi se i na okolna područja. Kao najvažnija, obilno zastupljena i potpuno stalna karakteristična vrsta ove endemične zajednice pukotina stijena ističe se modro lasinje – Moltkea petraea (Tratt.) Griseb., kojoj se pridružuje vrsta Portenschlagiella ramosissima (Port.) Tutin (divlji koromač). Horvatić (1963.) kao karakterističnu za asocijaciju navodi i vrstu Campanula portenschlagiana Schult. (portenšlagova zvončika).

Patuljasto zvonce i puzavo zvonce dvije su endemične vrste specifične za Biokovo, stoga ćemo ih posebno izdvojiti. Edraianthus pumilio (Schult.) A. DC. – patuljasto zvonce, biokovsko zvonce iz porodice Campanulaceae reliktna je i stenoendemična vrsta. Prvi ga je opisao Portenschlag-Ledermeyer (1820.) na temelju nalaza na Biokovu. Vrsta je rasprostranjena na klisurama planinskih vrhova (Sv. Ilija, Šibenik, Raždol, Sv. Jure, Troglav, Lađana, Ravna Vlaška), biokovski je endem.

Prostor Parka odlikuje se raznolikim oblicima vegetacije, a njihova se opća značajka uklapa u vegetacijske prilike širega zemljopisnog prostora Hrvatskog primorja, odnosno istočnojadranskog primorskog prostora. Na svu vegetaciju utječe topla i suha klima, tipična za sredozemna područja. Biljke prilagođene strmim stijenama i liticama, krševitim i ogoljelim terenima prevladavaju na Biokovu. Na dubljim i razvijenim tlima najviših vlažnih staništa razvijene su i šume. U vršnoj zoni Biokova ističe se pojas izrazite dominacije planinskih pašnjaka, s velikim učešćem kamenjarskih površina, dok se ovdje ostaci šume nalaze samo još po vrtačama. Prema unutrašnjosti planine razvijene su bukove šume s nešto malo jele. Pojas šikara bijelog i crnog graba prisutan je niže prema zabiokovskim selima gdje jačaju antropogeni utjecaji. Za razliku od vapnenačkog planinskog masiva, priobalni pojas izgrađuju fliš (lapori, pješčenjaci i vapnenci) i plavine, a kontaktnu zonu s planinom – brojni sipari. Izuzev sipara, to je kultivirani krajolik gdje su prirodne zajednice većinom nestale, a zamijenile su ih poljoprivredne kulture, najčešće maslinici i vinogradi, te umjetno podignute šume alepskog bora (na nekoliko mjesta u višim zonama i crnog bora).

Životinjski svijet

Autor: Ante Šarić
Veliki broj endema čini podzemnu faunu posebno zanimljivom. Kako su u posljednje vrijeme obavljena njezina sustavna istraživanja u sklopu inventarizacije Parka, posebno ćemo je izdvojiti. U brojnim biokovskim špiljama i jamama živi fascinantna podzemna fauna. Do sada je utvrđeno preko 120 špiljskih organizama, od čega su više od polovice endemi. Čak 25 vrsta nađeno je samo na Biokovu. Među njima je veliki broj relikata, koje popularno zovemo živim fosilima. Oni su u davna geološka razdoblja živjeli na površini, a zatim su promjenom klimata izumrli i nestali sa svojih prvobitnih staništa. Neki od njih opstali su na manjim izoliranim područjima i s vremenom se prilagodili na život u podzemlju.

Budući da na Biokovu nema površinskih voda, već su prisutni rijetki krški izvori i podzemne vode, specifična vodena staništa čine lokve, kamenice i bunari koji su većim dijelom godine puni vode zahvaljujući nepropusnom sloju gline te služe i kao pojilišta za stoku.

Na takvim vodenim staništima javljaju se i neke vrste zaštićenih vodozemaca od kojih je na području Parka prirode Biokovo do sada zabilježeno 7 vrsta i to pjegavi daždevnjak (Salamandra salamandra L.), mali vodenjak (Tritirus vulgaris L.), žuti mukač (Bombina variegata Bonaparte), krastača (Bufo bufo L.), zelena krastača (Bufo viridis Laurenti), velika zelena žaba (Rana ridibunda Plallas.) i gatalinka (Hyla arborea L.).

 

Na području Parka prirode Biokovo površine 19 550 ha do sada je zabilježena 21 vrsta gmazova, i to jedna vrsta kornjača, 10 vrsta guštera i 10 vrsta zmija. Na području Biokova živi pjegava crvenkrpica (Zamenis situla Linnaeus, 1758.), neotrovnica, smatra se jednom od najljepših europskih zmija pa je često predmetom ilegalne trgovine životinjama, a nalazi se na popisu vjerojatno ugroženih vrsta (DD) u Crvenoj knjizi vodozemaca i gmazova. Kopnena kornjača ili čančara (Testudo hermanni Gmelin, 1789.), nalazi se u Dodatku II Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore. Usprkos tome često se nalazi kao kućni ljubimac u vrtovima, iako je zaštićena i potencijalno ugrožena vrsta (NT) u Crvenoj knjizi vodozemaca i gmazova.

Poskok (Vipera ammodytes Linnaeus, 1758.) je otrovnica. Poskok je najotrovnija zmija Europe. Suprotno narodnom vjerovanju, ne skače, već se može baciti prema naprijed najviše za 1/3 svoje dužine. Koti žive mlade, koji odmah po okotu imaju otrov. Prepoznaje se po roščiću na glavi i cik-cak pruzi na leđima. Ukoliko se osjeti ugroženim, opasan je po čovjeka. Otrov koji je agresivniji od bilo kojeg otrova u europskih ljutica za čovjeka može biti i smrtonosan.

 

Najbrojniji su kralješnjaci na Biokovu. Među gotovo 100 vrsta ptica na Biokovu obitavaju i neke rijetke i ugrožene vrste kao orao zmijar (Circaëtus gallicus Gmelin), suri orao (Aquila chrysaëtos L.) i vjetruša klikavka (Falco tinunculus L.) koje su strogo zaštićene prema Zakonu o potvrđivanju Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija). Do 1966. godine postojala je kolonija bjeloglavog supa (Gyps fulvus Hablizl) kojeg se od tada rijetko viđa. Najčešća planinska ptica je galica ćolica (žutokljuna galica – Pyrrhocorax graculus L.) koja na Biokovu dolazi u jatima, gnijezdi se u dubljim kamenim usjeklinama i jamama, a prehranjuje se na čistinama i obradivim površinama, vrsta je također strogo zaštićena prema Zakonu o potvrđivanju Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija).

 

Na Biokovu su zastupljeni s 42 vrste. Tijekom prijašnjih istraživanja na području Biokova utvrđeno je sedam vrsta šišmiša. Sve vrste šišmiša na Biokovu strogo su zaštićene prema Zakonu o potvrđivanju Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija), kao i posebno zaštićene prema Pravilniku o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca, te se  također se nalaze na popisu ugroženih vrsta u Crvenoj knjizi životinjskih svojti Republike Hrvatske – sisavci. Od 4 vrste iz porodice miševa (Muridae) ističe se slabo poznati i vjerojatno ugroženi dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi), tercijarni relikt i endem Balkana. Na Biokovu ima 10 vrsta zvijeri od kojih se čagalj (Canis aureus) i medvjed (Ursus arctos) pojavljuju samo povremeno. Stalno je prisutan vuk (Canis lupus) koji se nalazi na listi potencijalno ugroženih vrsta (NT) u Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske, uglavnom zbog krivolova jer ga smatraju štetočinom, zbog stradavanja na prometnicama zbog presijecanja migratornih pravaca, nedostatka prirodnog plijena i trovanja. Divokoza (Rupicapra rupicapra) je na Biokovo unesena s područja Čvrsnice i Prenja u periodu od 1964. do 1968. godine, podvrsta balcanica. Danas se biokovska populacija divokoza smatra za najstabilniju i najveću populaciju divokoze u Hrvatskoj, oko 400 jedinki. Prijeratni broj jedinki dosezao je do 1000 grla, a kao glavni razlozi smanjenja populacije navode se krivolov i utjecaj vuka.

Geologija

Autor: Ivo Pervan
Sudar Afričke tektonske ploče s Euroazijskom započeo je krajem krede, prije otprilike 65 milijuna godina, a traje još i danas. Sužavanje oceanskog prostora izazvalo je jake tektonske poremećaje, pri čemu su se horizontalni slojevi naborali, razlomili i izdignuli iznad površine mora, tvoreći planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi, čiji je dio i Biokovo. Stijene koje izgrađuju Biokovo taložene su u nekadašnjoj Jadranskoj karbonatnoj platformi. Njezini ostaci zauzimaju krško područje Hrvatske, od Karlovca preko Gorskog kotara i Like sve do Istre, Primorja i Dalmacije, a velik joj je dio danas potopljen ispod Jadranskog mora. Tek je mali dio bujnog živog svijeta koji je naseljavao područje karbonatne platforme ostavio traga u stijenama, uglavnom organizmi koji su gradili čvrste mineralne skelete, kao što to danas čine puževi, školjkaši i koralji. Upravo se na temelju očuvanih ostataka nekadašnjih organizama, fosila, može utvrditi starost naslaga. Tako se u stijenama koje izgrađuju Biokovo, pored mjestimice brojnih školjkaša iz skupine rudista, nalaze i presjeci različitih rodova i vrlo sitnih, tek povećalom ili mikroskopom jasno vidljivih jednostaničnih životinja – krednjaka, kao i biljaka – algi.

One ukazuju da su te naslage taložene tijekom dužeg geološkog razdoblja od srednje jure prije približno 175 milijuna godina, pa do srednjeg eocena prije približno 40 milijuna godina.

Polaganim taloženjem vapnenačkog materijala (karbonatni mulj, skeleti različitih organizama, fragmenti starijih stijena i dr.) kroz duga geološka razdoblja u plitkome moru, nastao je debeli slijed slojeva oko 3000 metara, pri čemu su kompleksnim procesima nevezani muljevi i pijesci postupno pretvoreni u čvrste stijene – vapnence.

U građi Biokova prevladavaju jurski i kredni vapnenci, dok su primorske padine podnožja planine izgrađene od tercijarnih flišnih naslaga. Vapnenci su navučeni na primorski fliš tijekom izdizanja Biokova, u vrijeme srednjeg eocena prije 40 milijuna godina. Dok se na flišnim naslagama nepropusnima za vodu razvila bujnija vegetacija, u vapnencima gdje površinske vode vrlo brzo prodiru u podzemlje, na površini nastaje goli krš.

 

Na Biokovu su prisutni svi tipični fenomeni krša kao što su škrape, kamenice, jame, špilje i jame ledenice, te ponikve ili vrtače, koje dominiraju površinskim reljefom i morfološki izdvajaju Biokovo kao jedinstvenu planinu među ostalim krškim planinama Hrvatske.

Mrežasti krš – u središnjemu dijelu Biokova pojavljuju se vrtače kao gusto pakirane skupine koje dominiraju terenom i izgledom podsjećaju na kratere Mjesečeve površine, takozvani mrežasti krš.

Mnogobrojne špilje, koje su nastale uzduž tektonskih kontakata, značajne su za paleontološka i arheološka nalazišta. Takva nalazišta, tj. lokalitete na području Parka kao što su Dubci, špilje Baba, Drinova II i Jujnovića špilja, moguće je danas, milijun godina nakon nastanka, proučavati upravo zbog kemijskog sastava vapnenca koji reagira s vodom obogaćenom ugljičnim dioksidom stvarajući sigastu koru koja služi kao „konzervator“. Najčešći i najznačajniji talozi u mnogim špiljama su kalcitne sige. Vrlo česti ornamenti špilja su zavjese i kaskade. Špilja Krjava 2 do sada je najveća pronađena špilja na Biokovu. U špilji Baba pronađeni su fosili špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus Blum.), smeđeg medvjeda (Ursus arctos L.), vuka (Canis lupus L.), skeletni ostaci divokoza (Rupicapra rupicapra L.), kozoroga (Capra ibex L.) i dr., koji datiraju iz razdoblja gornjeg pleistocena.

Jame su vertikalna udubljenja strmih strana i često manjeg promjera, a velike dubine. Biokovska jama Mokre noge trenutno je četvrta jama po dubini u Hrvatskoj. Otkrili su je 2011. godine makarski speleolozi iz Speleološko-alpinističkog kluba Ekstrem. Istražena je do dubine od 831 metra. Na području Parka prirode Biokovo do sada je istraženo dvjestotinjak speleoloških objekata. Daljnja istraživanja se nastavljaju. Predviđanja su da bi Biokovo zbog svoje strukture i morfologije moglo sadržavati do 1000 speleoloških objekata.

Fra Jure Radić

Autor: Ksenija Protrka
Ponajviše zaslugom dr. fra Jure Radića – velikog čovjeka, svećenika, teologa, znanstvenika i prirodoslovca – te zaslugom svih njegovih suradnika Biokovo je 1981. godine proglašeno Parkom prirode na površini od 19 550 ha. U biokovskom botaničkom vrtu Kotišina iznad sela Kotišina, u kamenu su uklesane riječi dr. fra Jure Radića: „Oculis mente corde per visibilia and invisibilia“ („Očima, pameću, srcem po onom što se vidi do onoga što se ne vidi“) kao poruka onima koji ostaju na Biokovu, uz Biokovo i onima koji su tek došli otkriti da je planina uvijek mjesto gdje je iskonsko u čovjeku sretno što je maleno.

Dr. fra Jure Radić rođen je 28. prosinca 1920. godine u Baškoj Vodi pored Makarske. Svjetski je priznati stručnjak iz područja malakologije, botanike i ekologije. Utemeljitelj je Malakološkog muzeja, Instituta Planina i more i biokovskog botaničkog vrta Kotišina u Makarskoj. Pokretač je znanstvenih skupova i znanstvenog zbornika „Acta Biokovica“ o prirodi Biokova.

Preminuo je iznenada 25. srpnja 1990. godine u Splitu, a pokopan je na Gradskom groblju u Makarskoj.

Botanički vrt Kotišina

Autor: Ksenija Protrka
Smješten je na primorskim obroncima planine Biokovo iznad sela Kotišina, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara i sastavni je dio Parka prirode Biokovo. Vrt je utemeljio dr. fra Jure Radić (1920.–1990.), franjevac i znanstvenik, sa svrhom znanstvenog istraživanja i motrenja, zaštite i očuvanja, te popularizacije i upoznavanja biljnog svijeta planine Biokovo. Ovo nije botanički vrt u klasičnom smislu, gdje se svaka biljka unosi prema određenim pravilima, već je zamišljen kao „ograđeni dio prirode“, gdje će se zadržati prirodni oblici vegetacije sa samorodnom florom. Na relativno maloj površini od 16,5 ha nalaze se vrlo raznolika staništa kao što su kamenjare, točila, vrletne stijene, obradive površine, te kanjon Proslap s istoimenim slapom, koji je veći dio godine suh, a oživi samo za vrijeme jakih kiša.

Na površini vrta utvrđeno je oko 300 samoniklih biljnih svojti, od tipično mediteranskih do planinskih, a na nekim područjima sađene su egzote, poljoprivredno i ljekovito bilje. Kroz vrt vodi nekoliko pješačkih staza uz koje se nalaze poučne table, a određene biljne svojte označene su natpisom s nazivom porodice i svojte.

Na glavnom ulazu u vrt u stijeni su uklesane riječi u spomen na dr. fra Juru Radića, a u

neposrednoj blizini ulaza, uz samu liticu, nalaze se zidine velikog Kaštela – fortifikacijskog objekta iz 16./17. stoljeća, koji impresionira svojim izgledom.

U spomen-domu Marina Kovačevića u samom selu Kotišina nalazi se informacijski i prezentacijski centar Parka prirode Biokovo koji je tijekom ljetnih mjeseci otvoren za posjetitelje, a u ostalom dijelu godine može se posjetiti po dogovoru.

Kulturno-povijesna baština

Autor: Ivo Pervan
Sakralni objekti na vrhovima Biokova kulturna su prepoznatljivost planine. Prirodna posebnost koja je utkana u povijest Biokova su jame ledenice, one koje skrivaju vječni led i snijeg. U vremenima kada nisu postojali hladnjaci, lokalno je stanovništvo u njima čuvalo hranu.

Biokovski su ledari vadili ledene blokove iz jama i magarcima ih prenosili do ugostiteljskih objekata kojima je led bio potreban. Jame ledenice postoje i danas, ali iz njih se više ne vadi led.

Život na Biokovu

Autor: Ivo Pervan
Neke od jama skrivaju vječni led i snijeg i nazivamo ih jame ledenice. U prošlosti, dok na ovom području još nisu korišteni hladnjaci, veliko značenje za lokalno stanovništvo imale su brojne jame ledenice u centralnom djelu Biokova, iz kojih su biokovski ledari vadili led. Ledene blokove obložene bukovim lišćem i umotane u tkaninu od kostrijeti (kozja dlaka) na magarcima su transportirali u mjesta Podbiokovlja i Zabiokovlja, gdje su biokovski led upotrebljavali u ugostiteljske svrhe.

Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina. Ljudi su pronašli plodne udoline, dolce i škrape koje su oživjeli i iskoristili za preživljavanje. Na Biokovu se boravilo često, radi uzgoja krumpira i žitarica, lova, vađenja leda, ali ipak najviše radi stočarstva. Početkom 20. stoljeća na Biokovu je boravilo više od 600 pastirica i pastira. Zbog izrazito pogodnog klimatskog položaja Biokova, ovdašnji su stočari sa svojim stadima selili kroz sušno doba godine na visoke planinske pašnjake gdje su se razvila sezonska stočarska naselja. Najviše stanova imali su stočari iz Primorja, osobito iz Podgore i Tučepa, dok su na sjevernoj strani Biokova samo tri sela imala stanove – Župa, Krstatice i Zagvozd. Najveće i najzanimljivije sekundarno stočarsko naselje je Podglogovik, s dobro očuvanom prostornom organizacijom. To je danas napušteno naselje unutar kojega se nalaze stambeno-gospodarski sklopovi, lokve, bunari, gustirne, guvna i plodni dolci. Značajka tih naselja je u njihovoj općenitoj skromnosti i izvanredno skladnoj uklopljenosti u okoliš. Čuvanje stoke bio je posao koji su radile žene, pa je pastirica bilo dva puta više od pastira, dok su muškarci obrađivali zemlju u biokovskim dolcima. Bili su oskudno odjeveni i većinom su nosili nazuvke, opanke i kaput od domaćeg sukna. Hranili su se uglavnom kupusom, purom (palentom) i krumpirom, a rjeđe mesom i mlijekom. Nakon napornog dana pastirice i pastiri okupljali bi se uz vatru i vodili „silo“, na kojem bi se sviralo, pjevalo, igrale razne društvene igre, te pripovijedalo o vilama i vukodlacima.

Sakralni objekti na Biokovu

Autor: Slavo Jakša
Još u ranom rimskom razdoblju naselja biokovskog područja dosegnula su civilizacijski i kulturni stupanj podizanja sakralnih objekata. Crkvice su podizane na istaknutim vrhovima koji su dominirali područjem. Posebnu pažnju treba obratiti na pitanje štovanja svetog Jure na najvišemu biokovskom vrhu. Crkvica sv. Jure na istoimenom vrhu prvi put se spominje 1640. godine u putopisu fra Pavla Pelizzera iz Rovinja. Srednjovjekovna crkvica bila je vrlo niska kamena građevina, ukopana u zemlju s malim otvorom prema jugu.

Nažalost, prilikom gradnje TV odašiljača 1965. godine, crkvica je srušena. Nova crkva podignuta je istočnije, 1968. godine. Osim te crkve, na Biokovu nalazimo još mnoštvo crkava i kapelica, kao što su novovjekovna crkva sv. Ilije podignuta u 19. stoljeću na predjelu Staza, crkva sv. Nikole podignuta u 14. ili 15. stoljeću na brdu Pirovac, na području Brela Gornjih, crkva sv. Roka koja se nalazi na istoimenom vrhu iznad sela Župa, a svojim oblikom podsjeća na srušenu crkvicu sv. Jure, kapelica sv. Ilije na istoimenom vrhu, kapelica sv. Kaje na lokalitetu Nevistina stina koja se spominje još 1786. godine, kapelica Blažene Djevice Marije na prijevoju Dubci sagrađena prije 1870. godine, kapelica sv. Nikole na Stazi iz 19. stoljeća i mnoge druge.

Legenda o okamenjenoj svadbi

Izvor: TZ Brela
U narodu postoji legenda o velikoj ljubavi djevojke i mladića koje je zla kob okamenila na Nevisti. Prema legendi, djevojka negdje „odozgo“, vjerojatno iz Dalmatinske zagore, trebala se udati u Primorje. Majka je bila protiv te ljubavi, a nadasve protiv kćerine udaje za nekog koga obitelj nije odabrala. Problem je moglo predstavljati i to što je mladić Pri­morac, čovjek siromašnoga kraja. Kako bilo, majka je kćer ispratila riječima: „Kad more ugledala, dabogda se okamenila!“

Unatoč tim strašnim riječima, svadbena povorka krenula je predvođena mladoženjom i mladom na konju, i ne sluteći koliku snagu ima majčina kletva. Međutim, kad je vesela družba stigla na vrh brda iznad Brela, kletva se ostvarila. Dokaz tome su stijene u obliku konja s mladencima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina.

Ako se pažljivo pogleda, može se vidjeti i mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave, a i cijelu povorku svatova koja je išla za njima. Danas pogled zaklanja tijekom desetljećā izrasla borovina.

Park prirode Biokovo

O parku Virtualna šetnja Istraži park Servisne informacije Novosti

ponedjeljak 25.9.

Max: 16 °C  /  Min: 15 °C

utorak 26.9.

Max: 21 °C  /  Min: 15 °C

srijeda 27.9.

Max: 22 °C  /  Min: 16 °C

četvrtak 28.9.

Max: 23 °C  /  Min: 17 °C

petak 29.9.

Max: 22 °C  /  Min: 17 °C