Priča o parku

Autor: Hrvoje Domazetović
Kopački rit – močvarni dom tisućama bioloških vrsta. Ptičji raj. Sklonište stotinama ptičjih vrsta. Prirodni trokut Dunava i Drave. Najveća unutarnja delta Dunava. Među najvećim europskim močvarama. Prostor nikada jednakog izgleda. Svaki novi posjet – novi uvid u prirodu. Mistično mjesto povratka u prostor natopljen životom.

Kopački rit najvredniji je posebni zoološki rezervat u Hrvatskoj. Najveće je rastilište i mrijestilište slatkovodne ribe u Podunavlju. Jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Dom za više od  2300 bioloških vrsta. Svake godine u Kopačkom se ritu  gnijezdi oko 140 vrsta ptica.
Ovo je mjesto na kojemu je moćni Dunav podijelio svoju snagu s jezerima, barama, gredama i ritovima. Park prirode Kopački rit smješten je u istočnoj Hrvatskoj, u Baranji; Osječko-baranjska županija.

Ime ovoga Parka dolazi od mađarskih riječi kapocs, što znači kopča, i ret, u prijevodu s mađarskog  livada.  Poveznica, kopča, među močvarnim livadama danas su drveni mostovi koji posjetitelju omogućavaju ući duboko u rit – prirodni fenomen bioraznolikosti.

Kopački rit nikada nije isti. Priroda u svojoj mijeni oblikuje „lice“ ove velike europske močvare. Izgled cjelokupnog prostora ovisi o intenzitetu poplava i količini nadošle vode iz Dunava. 

Kopno i ritske vode u svom prožimanju čine čudesan i jedinstveni prirodni mozaik kojim se zarana počelo upravljati. Godinom početka bilježi se 1699. jer tada je darovnicom ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda I. osnovano gospodarstvo Belje. Upravljanje je potom povjereno Eugenu Franji Savojskom. Habsburgovci su bili njegovi zakupci sve do 1918. godine. Burna je prošlost istočnoslavonskog prostora mijenjala i imena upravitelja toga područja.

U Parku prirode nalazi se vrlo zanimljiv primjerak ladanjske arhitekture. To je kompleks Dvoraca Tikveš. Unutar šuma i perivoja smješteni su stari dvorac Tikveš, novi dvorac s aneksom, kapelica i prateći objekti ugostiteljskog tipa.

Tako Kopački rit, kroz Tikveš, nudi i povijesnu dimenziju turizma.  Nižemo slojeve te povijesti u sažete retke: nakon međudržavnog razgraničenja u Versaillesu kompleks postaje imovinom Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. U vremenu od 1941. do 1944. godine kompleksom upravlja princ Albrecht Habsburg. Po završetku Drugog svjetskog rata postaje nacionaliziran i koristi se samo kao rezidencijalno lovačko središte.

Habsburgovci su sagradili dvorac kako bi imali i raskošne trenutke odmora od carskoga lova. Tikveški dvorac poznat je i kao Titov dvorac.

Svi su odreda vladari i državnici prepoznali tikveške hrastove šume kao lovno područje bogato krupnom divljači. Njihovom ugodnom i raskošnom boravku doprinijelo je zasigurno i ladanjsko zdanje.

Park prirode Kopački rit utemeljen je 1976. godine i najstariji je proglašeni park prirode u Hrvatskoj.

Između Dunava na istoku i Drave na jugu, Kopački rit prostire se na 231 četvornom kilometru. Posebni zoološki rezervat površine je oko 70 četvornih kilometara. Ovaj je park prirode uvršten  na listu ornitološki značajnih područja – IBA (Important Bird Area). Ramsarskom konvencijom 1993. godine proglašen je međunarodno značajnim zaštićenim područjem. UNESCO je 2012. godine  proglasio prekogranični rezervat biosfere Mura – Drava – Dunav, a Kopački rit je njegov iznimno vrijedan dio.

Jedinstvenost izgleda Kopačkog rita rezultat je neprestanih plavljenja. Uslijed toga, valovi na nekim mjestima produbljuju teren i tako nastaju bare. Na drugim se mjestima istodobno taloži materijal koji nosi rijeka i nastaju uzvišenja tla, takozvane grede. I tako se stvara čudesan prirodni mozaik bara i greda.

Dva su veća jezera u Parku – Kopačko jezero i Sakadaš koji je sa sedam metara najdublja udubina Rita. Prostor Parka poplavljen je prosječno 99 dana u godini.

Rit većinom prekriva šuma bijele vrbe, dok se na višim terenima nalaze vrijedne šume hrasta lužnjaka, najplemenitijeg i najcjenjenijeg drveta ovih prostora.

Iznimna je vrijednost i ljepota flore i faune u Kopačkom ritu. Hektari bijelog lopoča prekrivaju ritske vode. Ta ljepota pogledu posjetitelja u svojem je dubokom i sočnom korijenju hrana jelenima zimi.

Iznimna posebnost u fauni Kopačkog rita su i veliki vranci, ptice čiji se opstanak temelji isključivo na obilatosti i kvaliteti ribljeg fonda zato što odrasla jedinka dnevno pojede približno pola kilograma ribe. U Kopačkom ritu ne ostaju gladne i dovoljno ostavljaju prirodi u vibrantnoj mreži složenog ekosustava.

A Rit je upravo to, mozaičan ekološki sustav čiji su elementi visoko vrijedni i rijetki.

Uz to, Kopački je rit i u svojoj turističkoj dimenziji bogato mozaičan. On je mjesto za odmor, rekreaciju, atrakciju i svjetski poznato mjesto za promatranje ptica. Izbor je na posjetitelju. Kroz močvaru turističkim brodom ili čamcem? Odvažiti se na veslanje u kanuu uz pratnju stručnih vodiča Parka? Biciklom kroz Kopački rit? Turističkim vlakom u obilazak kopnenih staza parka? Kopački rit nudi atraktivne izbore.

Ovo mjesto, Park prirode Kopački rit, opisuje i sklad.

U svjetskim razmjerima ugroženi orao štekavac ovdje slobodno širi svoja, u rasponu gotovo dvaipolmetarska krila.

U rujnu česte su jutarnje, vrlo guste, magle. Proživjeti trenutke dizanja te magle koja otvara pogled prema Kopačkom ritu gotovo da je mistični doživljaj. A kako se magla diže, postaje doslovna slika otvaranja očiju pred veličanstvenošću močvarne prirode.  

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Autor: Hrvoje Domazetović

Prirodna baština

Autor: Hrvoje Domazetović
Najveća delta Dunava ujedno je jedno od najočuvanijih poplavnih područja u Europi. Površina Parka glavninom je prekrivena je šumama bijele vrbe, a na višim područjima raste hrast. Poplave su stvorile izniman reljef prepun sprudova, ada i rukavaca. Kopački je rit iznimno vrijedno ornitološko područje s do sada zabilježenih 300 vrsta ptica od kojih se 140 vrsta redovno ili povremeno gnijezdi.

Orao štekavac gospodari nebom iznad Rita, a zbog toga što se hrani i lešinama životinja prirodni je „čistač“ staništa. Ovo je dom i jelenima, koji su poseban ukras Kopačkog rita. 

Najveća unutarnja delta Dunava

Autor: Mario Romulić
Kopački rit najveće je poplavno područje u srednjem dijelu Europe i najveća unutarnja delta Dunava smještena u trokutu što ga čine rijeke Dunav i Drava. Njegov jedinstveni izgled iscrtavaju dijelovi kopna ispunjeni dunavskim i dravskim vodama, a broj poplavnih dana najčešće se veže uz čarobni broj 99. Oni koji žele vidjeti rit potpuno prekriven vodom, imat će na raspolaganju ukupno 30 dana koji se redovito događaju tijekom jedne godine.

Pri tome je važno znati da se izgled Kopačkoga rita neprestano mijenja i nikada nije jednak onomu od jučer. Svakom poplavom prekrasni ekosustav Kopačkoga rita doživljava svoju metamorfozu i upravo zbog toga u njemu bujaju šumske, močvarne, vodene i travnjačke biljne zajednice. Kao ni na jednom drugom mjestu u Kopačkom su ritu svoje utočište pronašle poplavne šume bijele vrbe, crni šaš, trska, sibirska perunika, vodoljub, močvarna rebratica, bijeli lopoč, lokvanj, plavun i brojne druge biljne vrste. Kopački je rit oaza pticama močvaricama i drugim rijetkim i ugroženim vrstama. Ni u jednom zaštićenom području uz Dunav ne postoji tako prostrano poplavno područje s tako specifičnim načinom plavljenja kao što je ovaj baranjski biser prirode.

Biološka raznolikost

Složeni ekosustav Kopačkog rita sastoji se od velikog broja vrijednih, rijetkih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, kao i nekih jedinstvenih ekoloških fenomena. Do sada je zabilježeno preko 2300 bioloških vrsta, ali je Kopački rit jedan veliki laboratorij na otvorenom koji se neprestano istražuje, pa se i broj zabilježenih vrsta povećava. Poslije delte Dunava, Kopački je rit drugo najveće prirodno mrijestilište riba s 46 zabilježenih vrsta. Budući da ima bogat riblji fond, privlači velik broj ptica i drugih vrsta koje se hrane upravo ribom. Veliki vranci, poznatiji kao kormorani, najprepoznatljivije su ptice u Parku koje se hrane isključivo ribom i gotovo u svakom dobu dana može ih se uočiti.

Najpoznatiji sisavci s amfibijskim načinom života u poplavnom dijelu Parka su vidre i europski dabrovi. Nerijetko se mogu vidjeti i kune zlatice i kune bjelice. Nikako ne treba izostaviti vodozemce od kojih su najbrojnije žabe, i gmazove među kojima se najčešće pojavljuje bjelouška. Posebno vrijedi istaknuti jednu svojtu školjkaša koja je endemska podvrsta Kopačkog rita, a zove se kopačevska lisanka. Druge endemske vrste i podvrste do sada još nisu zabilježene, ali Kopački rit svakako pruža dom mnogim rijetkim i ugroženim vrstama koje u ovom vrijednom ekosustavu nalaze sve ono što im je potrebno za život.

 

Štekavac

Autor: Hrvoje Domazetović
Štekavac je najveća grabljivica ovog područja. Za razliku od drugih grabljivica, njegova je ženka veća od mužjaka, a kako se tijekom cijele godine glasa prodornim štektanjem, po toj je svojoj osobini dobio i ime.

Štekavac se hrani najčešće ribom, dok zimi lovi ptice močvarice, osobito one bolesne ili tijekom lova ranjene patke i guske. Za razliku od ostalih grabljivica, orlovi štekavci u ishrani ne izbjegavaju lešine drugih životinja, tako da predstavljaju prirodne „čistače“ staništa. Iako se može naći u različitim područjima, od stjenovitih obala Sjevernog Atlantika, preko tundri, stepa ili prostranih šuma do mediteranskih obala, orao štekavac uvijek je povezan s većim močvarnim staništima ili morskim obalama koja mu osiguravaju dovoljnu količinu hrane, osobito riba i ptica močvarica. U periodu od 2000. do 2015. populacija orlova štekavaca u Parku prirode udvostručila se te se danas gnijezdi oko 60 parova. Osobito je značajno povećanje populacije unutar posebnog zoološkog rezervata što je dijelom i rezultat zabrane lovnih aktivnosti. Odrasli parovi su teritorijalni tijekom čitave godine, a zimujuća populacija procijenjena je na oko 200 primjeraka. Orlovi štekavci u Kopačkom se ritu mogu vidjeti tijekom čitave godine. Najčešće ih viđamo kako kruže visoko u zraku iznad svojih gnijezdećih teritorija ili prilikom hranjenja na ribnjacima Podunavlja ili Kopačkom jezeru. Osobito atraktivan doživljaj predstavlja prizor štekavca tijekom lova na ptice močvarice.

Posebno valja istaknuti orlovo gnijezdo. Orao, zbog svoje veličine, gradi gnijezda na stablima koja su visoka i snažna. Najčešće se gnijezde na visokim stablima crnih topola, bijelih vrba i hrasta lužnjaka na 25-35 m visine. Gnijezda su specifična po svojoj grandioznosti jer je njihova površina od 4 do 7 kvadratnih metara, a masa oko 500 kilograma. U predjelu Kopačkog rita zvanom Buda zabilježeno je jedno gnijezdo čija je visina 10 metara, a nastalo je tijekom godina nadograđivanja starog gnijezda novim materijalom.

Na području Europe ukupna populacija orlova štekavaca procijenjena je na manje od 4000 parova tako da imaju status ugrožene vrste. Osnovni uzroci ugrožavanja su intenzivno šumarstvo i nestanak starih stabala na kojima gradi gnijezda, melioracija, ljudsko uznemiravanje tijekom gniježđenja, te krađa jaja i mladih iz gnijezda za potrebe ilegalnog tržišta grabljivicama. Kao i sve grabljivice koje su na vrhu hranidbenog lanca, orlovi štekavci također su ugroženi akumuliranjem teških metala i pesticida.

U Hrvatskoj su orlovi štekavci zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode, te se svako ubijanje, uznemiravanje ovih ptica ili uništavanje njihovih staništa kažnjava s 40 000 kuna.

Beljski jelen

Autor: Hrvoje Domazetović
Obični jelen (Cervus elaphus) najveća je životinja na području Parka prirode. Veći dio godine mužjaci i ženke žive u odvojenim grupama. Ženke formiraju veća krda, dok mužjaci ili žive sami ili u manjim grupama od nekoliko mlađih mužjaka. Hrani se različitom travom, lišćem, mladicama grmlja i drveća, a zimi guli koru drveća. Sezona parenja počinje u rujnu i završava početkom listopada. U to se vrijeme može čuti glasna rika jelena između kojih često dolazi do borbi. U razdoblju razmnožavanja mužjaci se zadržavaju u blizini krda košuta koje brane od drugih suparnika. Važno je napomenuti da se jelen dobro prilagođava uvjetima u sjevernom šumskom dijelu Parka kao i u južnom poplavnom dijelu. Ustanovljeno je da dinamika njihova povlačenja u područja branjena od poplava zavisi o kvaliteti i količini prirodne hrane, a poplava ne izaziva panično ponašanje divljači.

Primarna staništa ove vrste su stepe i otvorene listopadne šume, dok danas naseljava različita staništa šumskih područja, planinskih šuma i tresetišta. Kopački je rit jedno od najpoznatijih stanišnih područja običnog jelena. Zahvaljujući povoljnim uvjetima vlažnosti zemljišta bogatog mineralnim tvarima, u poplavnom području stvaraju se goleme količine biomase (animalna i biljna hrana), tako da jelenska divljač i divlje svinje raspolažu obiljem raznolike hrane. Stoga je napučenost jelena ovdje na 1000 ha trostruko veća (oko 100 grla) nego u najboljim europskim staništima (oko 25-30 grla na istoj površini I. boniteta). Utvrđeno je da jeleni u Kopačkom ritu u ispaši koriste oko 50 vrsta biljaka, a populacije stalno migriraju tražeći uvijek novonastale bare u kojima je vegetacija najsočnija. Poslije poplava, koje obično ne traju dugo, jelenska divljač ponovno prelazi u poplavno područje, što zbog smanjenog broja divljači u području branjenom od poplava omogućuje regeneraciju tamošnje šumske vegetacije.

Kulturno-povijesna baština

Još početkom 18. stoljeća Eugen od Savoje na svom je posjedu u Bilju izgradio dvorac. Ta ranobarokna građevina prepoznatljiva je i danas po opkopima i kvadratnom dvorištu. Atrakcija je i ladanjska arhitektura lovačkog dvorca u Tikvešu koja je sastavni dio pejzaža središnjeg dijela Baranje.
Taj rezidencijalni objekt, koji su izgradili Habsburgovci, poznato je lovačko središte u europskim razmjerima.

Kopačevo i ribolov

Pisani dokumenti o prilikama u Kopačkom ritu sežu u 1212. godinu, iz čega se zaključuje i da se to područje u proteklih gotovo osam stotina godina neznatno promijenilo. Jednako tako se malo prema flori i fauni mijenjao i odnos ljudi koji su živjeli u ritu i okolici baveći se ribarstvom. Osobit je primjer i selo Kopačevo koje je smješteno uz poplavno područje Kopačkog rita. To je ribarsko selo još od prahistorijskih vremena uvijek napola u vodi, a napola na kopnu. Ribari su među sobom znali govoriti „mršavo govedo, debeli ribar“ (za vrijeme poplava voda se prelije preko rita te stoka ostaje bez pašnjaka, ali zato ribari dobro prolaze te love ribu u velikim količinama). Učestale poplave znatno su utjecale na njihov način života. Stari ribari kažu: u prosjeku su dvije poplave godišnje, prva je u proljeće kada zazeleni drveće (tu poplavu Kopačani zovu „zelena poplava“). Druga poplava je u kolovozu kada voda doseže metlicu trske (u vrijeme kada trska cvjeta). Proljetne su poplave znatno veće.

U zimu 1838. godine velika je ledena poplava nanijela mnogo štete, ali Kopačani među najvećim poplavama najviše spominju onu iz 1876. godine kada je puknuo nasip u blizini. Nova i duboka udubina nastala je od vode na mjestu gdje se to dogodilo, gdje je dubina 20-30 metara. I danas se to mjesto zove Sakadaš. Često se spominju i poplave iz 1926., 1965. i 1972. kada su se vode Dunava i Drave razlile po Kopačevu. Izgradnjom obrambenih nasipa 60-ih godina, najbolje mrijestilište uz Dunav smanjuje se na 1800 hektara. Presušili su fokovi, vode i udubine Kopačeva. Selo se potpuno presušuje te ostaje sa vanjske strane nasipa, a voda je ovdje predstavljala život, sve.

„Nama je rit stvorio sve: hranu, materijal za izradu ribarskih alata i za izgradnju naših kuća“, znao je 70-ih godina reći jedan ribar iz Kopačeva. Bio je u pravu jer je mještanima ovo područje pružilo sve. Ribari su se često hvalili kako su iz samo jednog povlačenja mrežom znali izloviti 1 vagon ribe iz poznatog kopačanskog jezera. 

Godine 1895. vlasnik beljskog vlastelinstva, princ Albrecht Habsburg,  tužio je Kopačane jer su za vrijeme poplava ribarili u ritskim vodama, a voda se prelila sa njegovog posjeda. „Čija voda, njegova riba, bez obzira gdje se voda razlije“, tvrdio je princ. Izgubio je sud, a to područje i danas mještani nazivaju „parničarska zemlja“.

Već 1942. godine pisalo se o Kopačanima da „knjige čitaju, fino sjeme naručuju“. Budući da se više nisu mogli baviti ribarstvom, povrtlarstvo je bila jedina grana poljoprivrede koja bi uspjela. Kopačani su postali veliki majstori povrtlarstva sve do danas.

„Kako bi očuvali biološku i prirodnu ravnotežu nekog kraja, nije dovoljno samo donositi pravila i zakone. Potrebno je otkriti tradicije i mišljenja vezane uz taj kraj koja su stoljećima utjecala i oblikovala način razmišljanja i način života tih mještana. Samo onaj može istinski poštovati ljepote nekog kraja tko ima spoznaje o borbama i mirenjima mještana sa prirodom kao i njihovim borbama za život“, citat je iz knjige Kopačanski vodeni život, čiji je autor Labadi Karoly.

 

Materijalna baština

U pitoresknom ravničarskom krajoliku Baranje, u njegovom središnjem dijelu koji je danas obuhvaćen Parkom prirode Kopački rit, nalazi se se romantičarski arhitektonski sklop ladanjske arhitekture Tikveš. Prostorno i kompozicijski, ladanjska arhitektura lovačkog kompleksa Tikveš, sastavni je dio ukupnog pejzaža središnjeg dijela Baranje koju čine stoljetne hrastove šume, močvarna i poplavna područja), te elementi kultiviranog pejzaža, kao što su livade i oranice. Unutar takvog slikovitogi prirodnog krajobraza, koji je odmah bio prepoznat kao bogato lovno područje, grade se rezidencijalni objekti s gospodarskim i pomoćnim građevinama za saskog Kneza Alberta, a poslije prelazi saskom i teschenskom nadvojvodi Karlu. U posjedu obitelji ostaje do 1918. godine.

Sam kompleks dvoraca datira s kraja 19. stoljeća, a izgradili su ga članovi teschenske loze i obitelji Habsburg. Tijekom povijesti dvorci su bili rezidencijalno lovačko središte poznato u europskim i svjetskim razmjerima, ali isključivo zatvorenog tipa za goste dvora i vladare. Poslije međudržavnog razgraničenja u Varsaillesu postaje područje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Dekretom Ministarstva financija 1920. godine proglašava se državnim lovištem u sastavu državnog dobra Belje. Nakon Drugog svjetskog rata kompleks je nacionaliziran i koristi se isključivo kao rezidencijalno lovačko središte. Predsjednik tadašnje države Josip Broz Tito često je ovdje boravio u lovu sa svojim stranim uzvanicima. Od 1991. godine u vlasništvu je Republike Hrvatske.

U sklopu kompleksa centralni rezidencijalni objekt je dvorac, koji je izgrađen u drugoj polovici 19. stoljeća u duhu romantičarskog historicizma. Podignut je na uzvišenom platou nasipa, kao samostojeća građevina. Dvorac je građen opekom, krovište je pokriveno biber crijepom, a sama pročelja ukrašena su jednostavnim historicističkim uresima. Namještaj pojedinih prostora bio je u skladu s tadašnjim stilom druge polovice 19. stoljeća kada je aktualni stil bio „alt deutsch“ ili „novi rokoko“ u kojem dolazi do imitacije starih stilova u izradi namještaja i opremanju interijera.

O životu obitelji Teschen te općenito o okruženju i prostorima u kojima su boravili doznajemo s fotografija Isabelle Teschen. Kao veliki zaljubljenik u fotografiju Isabella je bilježila ne samo prizore iz života svoje obitelji i njihovih visokih uzvanika, nego je svojim fotografijama dokumentirala i scene koje su prikazivale seoski život i njegove ljude, te s druge strane idilične baranjske pejzaže. Osim bavljenja fotografijom, Isabella je bila i pasionirani lovac.

Sredinom 20. stoljeća uz centralni rezidencijalni objekt, dvorac, izgrađen je još jedan, ali ne u duhu romantičarskog  historicizma. Objekt je hodnicima povezan s dvorcem.

Druga reprezentativna građevina rezidencijalnog kompleksa Tikveš je lovački dvorac. Po svojim stilskim karakteristikama, svrstava se u kurije, vile ili lovačke kuće ladanjske arhitekture, koje su se gradile krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nekoliko varijantnih rješenja ponuđeno je za izgradnju ovog objekta, te je usvojeno rješenje iz 1903. godine, stoga u to vrijeme ili nešto kasnije, datira i izgradnja same građevine. Ladanjska vila nalazi se na blago povišenom terenu, ima drvene rezbarene konstrukcije trijema na katu, drvene rezbarene konzole i stiliziranu drvenu ogradu. Poseban detalj nalazi se na pročelju iznad glavnog ulaza gdje je ucrtana 1926. godina s vodoravnom linijom, koja se prema navodima, odnosi na veliku poplavu i razinu vode koja je te godine poplavila kompleks Tikveš i okolni kraj.

Jedna od značajnijih građevina rezidencijalnog arhitektonskog kompleksa je i mala historicistička kapelica, koja je locirana najjužnije od svih građevina rezidencijalnog karaktera u okviru kompleksa Tikveš. Nasuprot nje nalaze se pomoćne gospodarske zgrade. Kapelica je izgrađena krajem 19. stoljeća u okviru vlastelinstva obitelji Habsburg. Kapelica je po oblikovanju skroman sakralni objekt sa zvonom na preslici. Obnova kapele izvedena je povodom trećeg apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. U kapeli se na spomeničkom stupu nalazi Knjiga apostolskog blagoslova, te su na nju položene ruke Svetog Oca – ona je dar njegova apostolskog blagoslova i spomen na obnovu kapele. Stoga je dobila ime Kapela papinskog blagoslova.

Osim uobičajenih puteva kojima se dolazilo do kompleksa Tikveš do kompleksa se dolazilo i željeznicom (izgrađena je 1905. godine), koja je vodila čak i do pomoćnih građevina.

Građevina izgrađena početkom 20. stoljeća, smještena jugozapadno od dvorca, je bioekološka stanica. Uglavnom je  služila za smještaj osoblja kompleksa,  a prilikom posjeta državnika kao vojarna za smještaj vojnika stražara, koji su bili u osiguranju. Kopački je rit svojim osebujnim prirodnim bogatstvom kroz povijest privlačio mnoge istaknute znanstvenike i istraživače. Znanstvena su istraživanja otpočela krajem 19. stoljeća istraživanjem faune, a kasnije su se proširila i na druge dijelove ritskog ekosustava. Bioekološka stanica obnovljena je i opremljena 2003. godine i danas ima četiri laboratorija.

Veliki vojskovođa Eugen Savojski

Eugen Savojski – princ, austrijski vojskovođa i državnik – svojim je osebujnim životom i sklonostima obilježio kraj 17. i početak 18. stoljeća. Premda bi ga mnogi ponajprije odredili strategom, Eugen Savojski bio je i matematičar, prirodoslovac i kolekcionar umjetnina. Od 1697. Eugen Savojski vrhovni je zapovjednik austrijske vojske, a poslije i predsjednik Dvorskog ratnog vijeća u Beču. Sudjelovao je u ratnim operacijama oslobađanja od Turaka te je kao istaknuti vojskovođa 1698. godine od cara Leopolda I. primio posjed u Baranji. Car Leopold I. u to je doba oslobođene prostore darivao svojim vojskovođama, saveznicima i zaslužnim uglednicima tako da je o važnosti Eugena od Savoje govorila i činjenica kako mu je car Leopold I. dodijelio najveći baranjski posjed s dvadesetak naselja, koji je uključivao i današnji Kopački rit.

Početkom 18. stoljeća Eugen od Savoje na svom je baranjskom posjedu, u selu Bilju, odlučio izgraditi dvorac, a cijelo vlastelinstvo dobiva ime prema svom upravnom sjedištu smještenom u Bilju ili Belju (mađarski Bellye) te se imenuje – Beljskim vlastelinstvom.

Beljski ranobarokni dvorac Eugena Savojskog i danas je prepoznatljiv po svojim opkopima i unutarnjem kvadratnom dvorištu, a njegov izgled još uvijek prenosi prepoznatljive odlike Baranje iz doba Eugena od Savoje – bogate šume, brojna divljač, rodni vinogradi i oranice.

Temperament Eugena Savojskoga sklonog vojnim pohodima i osvajanjima obilježio je Baranju, ali i susjedni Osijek u kojemu je Eugen od Savoje dovršio započetu izgradnju Tvrđe. Upravo je iz Osijeka odlazio u vojne pohode preko Save i Dunava kao i u čuveni pohod na Sarajevo (1697. godine) koje je zatim osvojio, opljačkao i popalio. Nakon što je napustio opustošeno Sarajevo, vratio se u Osijek, a za njim je krenulo u zbijeg više desetaka tisuća katolika.

Ostao je zapamćen po pobjedama nad Turcima kod Sente (1697.), Petrovaradina (1716.) i Beograda (1717.) koje su označile prekid turskih osvajanja u Europi i zbog kojih je sâm Eugen Savojski zadobio ugled najvećeg vojskovođe svoga doba.

Fotografkinja Isabella von Habsburg

Isabella von Habsburg punim se imenom potpisivala Isabella Hedwig Franziska Natalia princeza od Croÿ-Dülmena, nadvodvotkinja od Österreich-Teschena. Titulu nadvojvotkinje primila je udajom (8. listopada 1878.) za nadvojvodu Friedricha – punim imenom Friedrich Maria Albrecht Wilhelm Karl od Austrije. Isabella i Friedrich često su posjećivali svoj posjed u Tikvešu, kojim danas upravlja Park prirode Kopački rit, a u pratnji su im bili njihovi potomci – osam kćeri i jedan sin kao i ugledni uzvanici. Tako je pod krovom lovačkog dvorca u Tikvešu bio ugošćen velikih broj uglednika onoga doba, a zabilježen je i posjet cara koji je u dvorcu objedovao u društvu župana i drugih kraljevskih dužnosnika. Isabella von Habsburg fotografijom se počela baviti na samom početku zaživljavanja fotografije kao medija. Jedna je od rijetkih žena koja je izlagala na samostalnim izložbama fotografija i primala pozitivne, poticajne kritike.

Fotografije Isabelle von Habsburg svojevrsne su fotografske studije kojima je zabilježen način života Baranje i baranjskih sela. Na preko 200 fotografija (od kojih su neke sačuvane i u Parku prirode Kopački rit) može se dobiti uvid u Baranju s početka dvadesetog stoljeća. Uvid je to u obiteljski život, pejzaže, scene iz lova i ribolova, kao i u studije seoskih radova i običaja te načina izrade veza i tradicijske odjeće. U bogatoj zbirci fotografija nalaze se i fotografije Sofije Chotkováe kao i njezina supruga prijestolonasljednika Franje Ferdinanda – tragičnih žrtava atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Sofija Chotková – punim imenom Sofija Marija Jozefina Albina – živjela je u požunskom domu Isabelle von Habsburg kao družbenica same nadvojvotkinje Isabelle i kćeri joj Kristine. Ondje ju je upoznao nasljednik austrougarskog prijestolja Franjo Ferdinand (punim imenom Franz Ferdinand Habsburg-Lothringen-d'Este), a njegova ljubavna pisma koja je kriomice slao Sofiji danas su dijelom legende o ljubavi koja se morala tajiti i zbog koje je nasljednik prijestolja morao napismeno potvrditi o odricanju njihovih potomaka na  austrougarski tron. Tako je priča o Sofiji, Isabellinoj družbenici i „Pepeljuzi“ iz ne tako davne prošlosti, kao i o njihovim zajedničkim boravljenjima u Tikvešu zabilježena na fotografijama Isabelle von Habsburg koje i danas svjedoče o mondenom životu organiziranom u tikveškom dvorcu.

Osim što je fotografiju razvijala kao medij, Isabella von Habsburg pridonijela je emancipaciji žena u umjetničkom izražavanju, ali i u društvenom djelovanju. Organizirala je humanitarne posjete ranjenim vojnicima, donirala je pomoć potrebitima i organizirala radionice (primjerice, žena vezilja) kao mjesta za tada nova, a danas još uvijek aktualna emancipiranja.

Fotografije Isabelle von Habsburg vrijedna su umjetnička ostavština, dokument o životu Baranje i središnjih dijelova Europe, te su ujedno i izvorišta budućih etnografskih studija. 

Park prirode Kopački rit

O parku Virtualna šetnja Istraži park Servisne informacije Novosti

srijeda 20.9.

Max: 13 °C  /  Min: 11 °C

četvrtak 21.9.

Max: 12 °C  /  Min: 10 °C

petak 22.9.

Max: 17 °C  /  Min: 8 °C

subota 23.9.

Max: 19 °C  /  Min: 6 °C

nedjelja 24.9.

Max: 21 °C  /  Min: 15 °C