Priča o parku

Gorsko-planinski masiv Žumberačkog i Samoborskog gorja jedan je od najrjeđe naseljenih prostora u Hrvatskoj. Život ovdje nikad nije bio lagan. Jedini način bilo je živjeti u skladu sa zakonima prirode. Kroz tisućljeća prisutnosti ljudi su ovdje uspjeli očuvati tu ravnotežu – vizure tradicionalnih sela, pašnjaka i polja još uvijek skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva. Upravo taj mozaik očuvanog tradicionalnog krajobraza uz veliko bogatstvo flore i faune, geološke osobitosti te vrijedne arheološke nalaze ono je što danas privlači izletnike, planinare i zaljubljenike u prirodu.

Prve obronke Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje  „čuvaju“ zidine samoborskog i okićkog Starog grada, a na zapadu obližnji ozaljski Stari grad. Na sjeveru mu doseg određuje državna granica sa Slovenijom, a na jugu kontakt gorskog područja s niskim Pokupljem.

U prostoru se prožimaju dinarska, alpska i panonska obilježja.  Krški su oblici dinarsko „lice“ Parka, alpski su strmi i oštri planinski grebeni, a panonski izgled daju mu valovita pobrđa. Najviši se planinski greben nalazi uz sjevernu granicu Parka. Zbog teže pristupačnosti tu je bilo i najmanje ljudskog utjecaja pa je ovaj dio Parka tako ostao najbliži svom izvornom obliku.

Središnji se dio Parka stepeničasto spušta prema jugu. Izmenjuju se u tom dijelu brežuljci, zaravnjena polja i usječene doline vodotoka, kao što su kanjon Kupčine i Slapnice. Ovdje nalazimo najveći broj seoskih zbijenih naselja koja su jednoliko raspoređena po cijelom prostoru. Tradicionalni način života i korištenje prostora stvorili su kroz vrijeme poseban krajolik prepoznatljiv po isprepletenosti sela i zaseoka s oranicama, livadama, pašnjacima i šumama.

Samoborsko gorje čini istočni dio Parka i svojim krajolikom iskače iz cjeline strmim i duboko usječenim dolinama. Ovdje teku potoci bogati vodom. Plešivički kraj gušće je naseljen i s mnogo vinograda. Vivodinski je kraj blago valovit brdski krajolik s brojnim vinogradima i otvorenim vizurama. Zapadni dio Parka najslabije je naseljen i u njemu dominiraju šume.

Mozaični krajobraz u kojemu vizure livada, voćnjaka, polja i tradicijskih sela skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva nisu samo vizualne vrijednosti, nego i biološke. Otimajući od šume prostor za sela, pašnjake i livade, čovjek je osigurao prostor raznim nešumskim staništima, što je uvelike pridonijelo današnjem bogatstvu biljnih i životinjskih vrsta.

U tom su smislu osobito važne travnjačke površine gdje se na metru četvornom može pronaći i do četrdeset biljnih vrsta. Značajan lokalitet je vlažno stanište uz potok Jarak – cret s čak 74 biljne vrste među kojima vrijedi spomenuti 6 rijetkih vrsta orhideja te biljku mesožderku planinsku tusticu (Pinguicula alpina). Na području cijelog Parka zabilježeno je čak 38 vrsta orhideja. Šumskim prostorom dominiraju bukove šume, dok na toplijim dijelovima obronaka raste i hrast medunac te crni grab. U Parku je zabilježeno čak 377 vrsta gljiva među kojima je i sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus), koju nalazimo na Crvenom popisu gljiva Hrvatske i na popisu globalno ugroženih vrsta.

Mogućnost susreta s velikim zvijerima, medvjedom ili vukom, zanemariva je. No, brojni su mali sisavci, vodozemci, gmazovi i beskralješnjaci. Među brojnim vodozemcima prisutan je i rijetki crni daždevnjak (Salamandra atra). Zabilježeno je 110 ptičjih vrsta, između ostalih i grabljivice kao jastreb kokošar te ptice koje obitavaju uz potoke – vodenkos i gorska pliska.

Krš zahvaća čak 90 posto površine Parka. Susreću se razne krške forme: ponikve, uvale i slijepe doline.  Zanimljivo je i podzemlje Parka. Do sada je istraženo oko 140 speleoloških pojava. Prema sadašnjim  podacima, najdublja špilja Dolača duboka je 155 metara, a dugačka 1262 metra. Najduža špilja je Provala s topografski snimljenih 1862 metara kanala. Duboke erozijske doline strmih strana, planinski vrhovi i grebeni te doline glavnih vodotoka Bregane, Lipovačke i Rudarske Gradne, Kupčine i Slapnice daju Parku karakterističnu kršku vertikalnu dinamiku prostora.

Dolina potoka Slapnice posebno je atraktivna. Potok je dobio ime po brojnim slapištima i kaskadama niz koje se voda spušta uskom i duboko usječenom dolinom duž deset kilometara. U neposrednoj blizini su i dva slapa. Prvi, Vranjački slap, optočen je sedrom – „živom” stijenom koja i danas nastaje. Nešto uzvodnije nalazi se slap Brisalo – jedan od najviših slapova Parka prirode niz koji se voda obrušava u bistro jezerce. Najviši slap u Parku je Sopotski slap u Sošicama s padom od 40 metara.

Najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske žumberačka je Sveta Gera (1178 m). Šumski proplanak na njezinom vrhu mjesto je nekadašnjih stočnih sajmova, a danas je poznato odredište planinara i hodočasnika. Japetić je, sa svojih 879 metara nadmorske visine, najviši vrh Samoborskog gorja. Za vedrih dana vidik odatle seže od vrhova gorske Hrvatske do Triglava. Alpinisti, ali i zaljubljenici u povijesna zdanja, nerijetko za svoje putničko odredište biraju vrletni Okić, na čijem vrhu nalazimo jedan od najstarijih srednjovjekovnih plemićkih gradova u Hrvatskoj.

U povijesti planinarstva ovaj je prostor zapisan kao mjesto prvog alpinističkog uspona kada se prije stoljeće i pol ilirka Dragojla Jarnević uspela južnom stjenovitom stranom na vrh Okića. Prvi organizirani planinarski uspon također se dogodio ovdje, davne 1875. na Oštrc i Plešivicu. Uz tako dugu tradiciju ne čudi da je Park premrežen s oko 350 kilometara planinarskih staza. Za ljepote krajolika i atraktivne ture nisu prikraćeni ni biciklisti jer ima preko 200 kilometara biciklističkih staza.

Poštovatelji povijesti posjećuju nalaze Arheološkog parka u Budinjaku – ostatke starih utvrđenih gradova kao što su Okić, Tuščak, Lipovac i Stari grad Žumberak, uskočku povijest kraja ili očuvane primjerke tradicionalne seoske arhitekture.

Za razliku od nekih drugih zaštićenih područja koja imaju prostorno jasno definiranu glavnu atrakciju – vidikovac na vrhu planine, špilju ili slap kamo se većina i posjetitelja upućuje, ovdje je glavna atrakcija  mozaični krajobraz.

Tek cjelodnevno „krstarenje“ Parkom zaokružuje dojam o njegovoj atraktivnosti – mozaičnom krajobrazu. Dinamične izmjene različitih vizura, kulturno-povijesna baština i osebujan prirodni svijet čine ovaj prostor dovoljno zavodljivim za ponovno vraćanje.

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Prirodna baština

Autor: Romeo Ibrišević
Slikovitost gorja ogleda se u brdskim travnjacima s više od 40 vrsta bilja po četvornom metru. I životinjski je svijet bogat vrstama tako da tu žive medvjed, vuk, 11 vrsta šišmiša, 110 vrsta ptica, kao i brojni endemski špiljski organizmi.

Na gorskom masivu pretežito krške građe nema mnogo lokacija s vodom stajaćicom, ali u Parku je više od 160 lokvi. Razlog je što su ih  tijekom prošlih vremena, uglavnom za napajanje stoke, stvarali ljudi. Mudro su se dosjetili dna prirodnih udubljena oblagati glinom te na taj način zadržati kišu.

Biljni svijet

Autor: Romeo Ibrišević
Zbog specifičnog geografskog položaja na kontaktu dinarskog, alpskog i panonskog područja i drugih utjecaja kao što su dominirajuća krška podloga te reljefna i klimatološka raznolikost, bogatstvo biljnoga svijeta Parka izuzetno je veliko. Na području je do sada zabilježeno preko 1000 vrsta i podvrsta. Usporedbe radi, za cijelu Hrvatsku zabilježeno ih je nešto preko 5000. Tako veliki broj vrsta svrstava Park u floristički izuzetno vrijedno područje. Mnoge od tih vrsta su relikti, endemi, rijetke, zakonom strogo zaštićene i zabilježene u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske i na IUCN-ovoj Crvenoj listi.

Zabilježene vrste dolaze s najrazličitijih staništa: travnjaka, šuma, vlažnih i zamočvarenih staništa, šikara, sječina, vriština, stijena i sipina, a prisutna je i korovna i ruderalna flora. Na brdskim travnjacima raste prekrasna i kritično ugrožena crnkasta sasa (Pulsatilla pratensis ssp. nigricans) i endem – hrvatski karanfil (Dianthus giganteus ssp. croaticus) s nestvarno lijepim ružičastim cvjetovima. U Parku raste i skoro 40 vrsta orhideja, među kojima i primjerice pčelina kokica (Ophrys apifera) koja, kao i sve vrste ovoga roda, svojim mednim usnama, ali i mirisom oponaša ženku svog kukca oprašivača. U šumama se, pak, susreću neke vrste ograničene rasprostranjenosti kao što su ugrožene i strogo zaštićene hrvatska perunika (Iris croatica) i blagajev likovac (Daphe blagayana). Prijelazna područja između šuma i otvorenih staništa značajna su za vrste osjetljive na ispašu i gaženje, koje su prilagođene uvjetima sjene, kao što su neke globalno osjetljive vrste orhideja i ljiljana. Mirisavi dvolist (Platanthera bifolia), grimizni kaćun (Orchis purpurea) i ljiljan zlatan (Lilium martagon) neki su primjeri takvih vrsta. Posebna je ovdje i planinska tustica (Pinguicula alpina), biljka mesožderka. Raste na cretu koji je također stanište još dvije kritično ugrožene vrste: uskolisne suhoperke (Eriophorum angustifolium) i čaškaste baluške (Tofieldia calyculata). 

Za nabrojati sve ostale bojama, oblicima i prilagodbama zanimljive biljke morali bismo ispisati knjige. Ali kao i sve u prirodi, doživjeti ih uživo neusporedivo je s bilo kakvim knjigama i fotografijama. Stoga vas pozivamo, istražujte Park, uživajte u našim ljepoticama i „berite“ ih samo fotoaparatom.

Životinjski svijet

Područje Parka obiluje životinjskim vrstama. Iako ih se ne može često susresti, ovdje obitavaju veliki grabežljivci kao što su medvjed (Ursus arctos) i vuk (Canis lupus). Zabilježeno je 110 vrsta ptica, što čini trećinu ptičjih vrsta zabilježenih u Hrvatskoj.

Uz uobičajene kontinentalne vrste vodozemaca i gmazova na višim nadmorskim visinama zabilježen je i rijedak crni daždevnjak (Salamandra atra) – neobična vrsta vodozemca kojem za razmnožavanje ne treba voda, već rađa žive mlade. Dokaz nezagađenosti gorskih potoka potvrđuje prisustvo pastrva (Salmo trutta) te ugroženog potočnog raka (Austropotamobius torrentium).

Brojni beskralješnjaci u znatnoj mjeri pridonose biološkoj raznolikosti ovoga područja. Pokazatelj složenosti i odnosa u ekosustavu jest i globalno osjetljiva vrsta leptira gorski plavac (Phengaris alcon rebeli). Njegov opstanak usko ovisi o drugim vrstama – biljci križnoj sirištari (Gentiana cruciata) kojom mu se ličinka jedino hrani te mravima iz roda Myrmica jer samo njih može „prevariti“ da mu ličinku prepoznaju i othranjuju kao svoju.

Izuzetno značenje u raznolikosti faune ima dinarski krš koji u više od 144 špilja i jama okuplja razne vrste špiljskih kornjaša, puževa, pauka i rakova od kojih je zasad čak 16 endema. U špiljama su zastupljeni i šišmiši kao naša najugroženija skupina sisavaca.

Travnjaci

Prvi doseljenici u ove krajeve krčili su šume kako bi stvorili prostor za svoja naselja i okolne obradive površine. Posljedica takvih tradicionalnih poljoprivrednih djelatnosti brojni su seoski travnjaci, travnjački voćnjaci i polja čije vizure doprinose slikovitosti krajolika. Jednako tako značajni su i zbog svog bogatstva biljnim i životinjskim vrstama. Izvor su ljekovitog i jestivog bilja i sve važniji za edukaciju, turizam i rekreaciju.

Svi travnjaci nisu isti. Tako na strmim obroncima i stijenama dolaze travnjaci kalničke šašike – jedne od rijetkih potpuno prirodnih travnjačkih zajednica. Najveća raznolikost vrsta zabilježena je na poluprirodnim travnjacima uspravnog ovsika i srednjeg trpuca gdje je na metru kvadratnom zabilježeno i do 40 biljnih vrsta. Hrvatski karanfil (Dianthus giganteus ssp. croaticus), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), panonska djetelina (Trifolium pannonicum), te kritično ugrožena crnkasta sasa (Pulsatilla pratensis ssp. nigricans) neke su od njih. Travnjaci su značajno stanište trave tvrdače, a u nizinskim dijelovima livade visoke pahovke. Takav mozaik travnjačkih staništa podržava čitav niz beskralješnjaka, ptica i sisavaca, pružajući im hranu, zaklon i mjesta za razvoj mladih.

Zbog iseljavanja stanovništva i odumiranja stočarstva danas travnjake ugrožava sekundarna sukcesija – povratak šume. Nestankom travnjaka izgubila bi se krajobrazna i biološka raznolikosti i druge ekološke vrijednosti koje travnjaci nose sa sobom. Iako prirodan, taj proces zarašćivanja nastoji se spriječiti održavanjem travnjačke vegetacije ispašom ili košnjom te uklanjanjem drvenastih vrsta.

Lokve

Na gorskom masivu pretežito krške građe nema mnogo lokacija s vodom stajaćicom. Ipak – posjetitelj bi u Parku mogao nabrojati preko 160 lokvi. Razlog je što su ih tijekom prošlih vremena, uglavnom za napajanje stoke, stvarali ljudi. Mudro su se dosjetili dna prirodnih udubljena oblagati glinom te na taj način zadržati kišu.

Uz lokve je bio vezan i društveni život sela. Osim za napajanje stoke, u nekima su se djeca znala osvježiti tijekom ljetnih vrućina, zimi su poslužile za klizanje, a voda iz njih služila je za pranje rublja te gašenje požara. No osim ljudi, s vremenom su ih naselile uz vodu vezane biljne i životinjske vrste. Time su lokve postale važan element biološke raznolikosti. Tako, primjerice, polovicu svih vrsta vodozemaca i četvrtinu svih vrsta vretenaca Hrvatske možemo pronaći u lokvama Parka. Tu se napaja i brojna divljač. Neke vrste zmija i ptica na tom mjestu traže hranu. Vodozemca žutog mukača (Bombina variegata) neki bi grabežljivac, gledajući odozgo, mogao zamijeniti za krastaču, no mukač pokazavši kričavo žuti trbuh šalje upozorenje da nije jestiv.

Odumiranjem stočarstva lokve su izgubile svoju gospodarsku funkciju što je najčešće značilo da su ih seljani prestali održavati. To polako dovodi do njihovog zarašćivanja i isušivanja te ne čudi podatak da im se u malo više od pola stoljeća broj prepolovio. No žabe, vodenjaci, vretenca i vodeno bilje i dalje su tu. Kako bi im sačuvali stanište, lokve se moraju redovito čistiti. Samo tako će se očuvati biološka raznolikost koja bez vode na krškom području – ne može opstati.

Kulturno-povijesna baština

Žumberak je središte grkokatolika u Hrvatskoj. Nastale u 18. stoljeću, grkokatoličke crkve i danas su reprezentativne građevine – poput crkve sv. Nikole u Badovincima, sv. Petke u Budinjaku, sv. Jurja u Stojdragi, sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju te crkve sv. Petra i Pavla u Sošicama, pored koje se nalazi i rimokatolička crkva Blažene Djevice Marije.

Zanimljivost prostora su i tumuli, zemljani humci u kojima se nalaze grobovi. Uobičajeni je to oblik  grobne arhitekture u vrijeme starijega željeznoga doba na velikom dijelu europskoga prostora. Podno sela Budinjak otkriveno je groblje sa 140 tumula. Velik broj tumula svrstava ovo nalazište među najveća takvoga tipa na prostoru jugoistočnih Alpa.

Kako je Stojdraga dobila ime

U sjeveroistočnom dijelu Žumberka nalazi se selo Stojdraga. Uskoci su se ondje naselili polovicom 16. stoljeća. Neobično ime objašnjava nekoliko živopisnih legendi. Jedna od njih je iz vremena kada se trebala odrediti granica između hrvatskog i slovenskog sela. Nakon neuspjelih dogovora oko granice, obje strane dogovore se da će hrvatski momak i slovenska djevojka krenuti ranom zorom jedno prema drugome i gdje se sastanu, tu će biti granica. Tako je i bilo.

No dok su hodali jedno prema drugome, momku se remenje na opancima odvezalo te je morao stati. Dok je vezao remenje, djevojka je već daleko dopješačila, te ovaj gromko povikne: „Stoj, draga!“. Kako djevojka zastane, to mjesto, na granici hrvatske i slovenske zemlje, nazvahu Stojdraga. Druga nam legenda govori da su na dva susjedna brda, omeđena potočićem, bila naseljena dva sela između kojih je vladalo neprijateljstvo dugi niz godina. Jednoga dana sretnu se djevojka i mladić iz ta dva sela, a ljubav između njih plane u trenu! Kad su seljani shvatili kako se mladi par sastaje pokraj potoka, sagradili su plotove od šiblja na obje strane, kako bi spriječili daljnju ljubavnu vezu između zavađenih sela! Uz plotove je stajala i straža te budnim okom čuvala granicu. Tko bi prekoračio granicu, bio bi upucan! Mladi par, zaprepašten postupkom svojih sela, nastavio se sastajati preko plota. Jednoga dana, djevojka odluči preskočiti plot momku u zagrljaj. Momak uplašeno povikne „Stoj, draga!“, no prekasno. Puška odapne, a djevojka se sruši mrtva. Uvidjevši kakvo su zlo napravili, seljani maknu plotove i prekinu svađu, a mjesto gdje djevojka pade na tlo, nazovu Stojdraga.

Tumuli

U središnjem dijelu Žumberka, blizu najviše točke na magistralnoj cesti između Bregane i Krašića nalazi se Budinjak, mjestašce s tek desetak stanovnika i s iznimno bogatom prošlošću. Krijući se tisućljećima iza legende o vilama i vilenjacima koji plešu kolo na Budinjačkom polju, jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj ostalo je gotovo u potpunosti sačuvano sve do današnjih dana. Pretpovijesno nalazište u Budinjaku (10.–6. st. prije Krista), zajedno s onim iz rimskoga vremena u obližnjim Brateljima (1.–2. st.), dio je Arheološkoga parka kroz koji je najbolje prošetati slijedeći „Stazu kneževa“.

Tumul je zemljani humak u kojem se nalaze grobovi i uobičajeni je oblik grobne arhitekture u vrijeme starijega željeznoga doba na velikom dijelu europskoga prostora. Podno sela Budinjak otkriveno je groblje sa 140 tumula. Velik broj tumula svrstava ovo nalazište među najveća takvoga tipa na prostoru jugoistočnih Alpa. Arheološka iskopavanja započela su 1984. godine i do sada je istražena otprilike četvrtina grobova. U njima su pronađeni raznovrsni predmeti, metalno oružje i nakit, te brojne keramičke posude u kojima su pokojnicima u grobove prilagani hrana i piće za popudbinu. Raznolikost oblika i načina ukrašavanja ovih predmeta svjedoči o bogatstvu budinjačke populacije i velikim zanatskim vještinama onodobnih metalurga i keramičara. Veliki broj predmeta načinom oblikovanja i dekorativnim motivima upućuje na porijeklo iz udaljenih krajeva poput Apeninskog poluotoka, alpskog prostora, Podunavlja i centralnog Balkana. Očigledno je da je Budinjak u to vrijeme bio mjesto s velikom gospodarskom snagom koja mu je omogućavala kontakte s vrlo udaljenim prostorima. 

Žumberački uskoci

U doba osmanlijske opasnosti u 15. stoljeću pogranična područja Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva – dijelovi Bosne i Hercegovine te Dalmatinske zagore – često su tijekom ratnih previranja bivala opustošena te općenito nesigurna područja za život. Nekoliko turskih prodora u Kranjsku, Korušku te do samog Beča nagnalo je Habsburgovce da početkom 16. st. potaknu naseljavanja Žumberačke gore vojnom zajednicom koja bi služila kao jaka obrambena linija – dio Vojne krajine.

Pozvali su uskočko pogranično stanovništvo nudeći besplatno zemljište i oslobođenje za idućih dvadesetak godina od plaćanja ikakva poreza, daće i rabote, uz obvezu odlaska u rat. U prve četiri seobe na područje Žumberka naseljeno je 1000 kuća, kako se to nekada računalo. Jedna kuća podrazumijevala je četvoro ili petoro braće s njihovim obiteljima. Otada je Žumberačko gorje poznato i kao Uskočka gora – Uskokengebirge. Prestankom osmanlijske opasnosti dolazi do ukinuća Vojne krajine 1871. godine. To razdoblje na Žumberku znano je i kao „ispod sablje pod kriljavu“ (šešir). Uzrečica kazuje promjenu u životu uskočke zajednice kada se vojni život zamjenjuje poljoprivrednim.

Uz uskoke se veže grkokatolička vjeroispovijest kao spoj istočnjačkog i zapadnjačkog kršćanskog obreda. Očuvanje kulturne baštine i povijesti žumberačkih uskoka danas se prvenstveno održava kroz trud udruga i pojedinaca koji brinu o očuvanju i širenju znanja i tradicije. U Etnografskom muzeju sestara bazilijanki u Sošicama te u uskočkom muzeju u Stojdragi mogu se vidjeti stalni postavi koji čuvaju sjećanja na život žumberačkih uskoka kroz povijest. Potvrda ponosa na slavne pretke i očuvanje uskočkog identiteta vidi se u posjećenosti brojnih godišnjih susreta i manifestacija potomaka žumberačkih i senjskih uskoka.

Park prirode Žumberak-Samoborsko gorje

O parku Virtualna šetnja Istraži park Servisne informacije Novosti

četvrtak 25.5.

Max: 18 °C  /  Min: 13 °C

petak 26.5.

Max: 20 °C  /  Min: 10 °C

subota 27.5.

Max: 22 °C  /  Min: 14 °C

nedjelja 28.5.

Max: 23 °C  /  Min: 12 °C

ponedjeljak 29.5.

Max: 24 °C  /  Min: 15 °C