U Prošćansko jezero utječe rijeka Matica koja nastaje spajanjem Crne i Bijele rijeke u naselju Plitvički Ljeskovac. Jezero se nalazi na 636 m nadmorske visine, i drugo je po veličini u sustavu gornjih jezera s dubinom od 37 m. Lijeva obala nalazi se u Zoni najstrože zaštite te pristup posjetiteljima nije dozvoljen. Jezero završava sa zaravni Labudovac i Labudovačkom barijerom.

Dalje se nastavljaju jezera Ciginovac i Okrugljak.  Na sjeverozapadnoj strani, u Okrugljak se ulijeva voda iz Ciginovca, dok više od 20 m visok Labudovački slap ukrašava dio preko 100 m široke presušene sedrene barijere ispod koje se nalaze brojne šupljine, polušpilje i špilje nazvane zajedničkim imenom: špiljski vrt. Nekada se urezanim kamenim stepenicama moglo prolaziti između njih. Ispod samog Labudovačkog slapa bio je ulaz u Janečekovu pećinu – dugu više od 50 m. Danas dio slapišta pada na sam otvor i ulaz u pećinu više nije moguć. Slijede jezera Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir jezero, Galovac. Čitava istočna strana jezera, dužine oko 200 m, značajna je po brojnim slapovima zvanima Prštavci. Nakon Galovca slijede Milino jezero, Gradinsko i Burgeti. Uz rub Burgeta u šumi je ostatak malog kamenoga zdanja u kojemu se nekada nalazio pokušaj iskorištavanja toka plitvičkih voda za proizvodnju električne struje. Iz Burgeta se voda ulijeva u jezero Kozjak.

Jezero Kozjak posljednje je u nizu Gornjih jezera na nadmorskoj visini od 534 m, najveća mu je dubina 46 m. Osim voda slapova Burgeta, u Kozjak se ulijeva stalni potok Rječica. Istočna strana Kozjaka izgrađena je od okršenih rudistnih vapnenaca kredne starosti.

Prije otprilike 400 godina jezero Kozjak bilo je podijeljeno u dva jezera koja su bila odvojena slapom visine oko 40 m. Međutim, sedrena barijera na kraju jezera Kozjak (Kozjački mostovi) rasla je mnogo brže nego barijera koja ga je razdvajala. Tako se podizala razina vode jezera i postupno prekrivala slap. Kada je barijera bila potopljena, jezera su se spojila u jedno jezero koje postoji danas.

Specifičnost ovoga jezera je Štefanijin otok, dužine 275 m, širine oko 60 m, s površinom od 0,014 km². 

U jezero utječe vodotok Matica koji nastaje spajanjem Crne i Bijele rijeke.

Najljepši pogled na oko 20 m visoki Labudovački slap što pada u ovo jezero je sa staze na sjevernoj strani jezera, stotinu metara nizvodno od manjeg slapa kojim vode Ciginovca padaju u jezero Okrugljak. 

Narod ga je još nazivao Veliko jezerce ili Jovinovac Mali. Dragutin Franić u svojoj monografiji Plitvička jezera i njihova okolica iz 1910. godine piše: „Jovinovac Veliki i Jovinovac Mali bili su negda, kao što smo ovaj čas istaknuli, jedno jezero, jer ih dijeli samo niska sedrena stijena. Veliko i Malo jezero imali su nekada po svoj prilici i jedno ime: Crno jezero, dok se to jezero vremenom nije razlučilo na dvoje niskom sedrenom stijenom“, iz čega se zapravo može vidjeti dinamika nastanka sedre i procesa osedravanja.

Vir dobiva vodu iz Velikog i manjim dijelom iz Malog jezera, a voda ovog jezera odlazi slapovima u Galovac. 

Sa sjeverne strane omeđuju ga vertikalne dolomitne stijene Stubice obrasle niskim bjelogoričnim raslinjem, a na južnoj strani gusto pošumljene padine Crnog vrha, čijim podnožjem vozi panoramski vlak.

Posebno je zanimljiva markantna galovačka barijera na istočnoj strani, koja se proteže na dužini od oko 200 m.

S južne strane uvučena je omanja uvala s nizom zanimljivih slapova, a uz nju se nalazi i 20 m visok Galovački buk.

Na sjevernoj strani ove barijere nalaze se atraktivni slapovi Prštavci s impozantnom visinom od približno 20 m.

U blizini Galovačkog buka na stijeni je postavljena mjedena reljefna ploča s likom profesora Ive Pevaleka, jednog od najzaslužnijih znanstvenika za objašnjenje postanka sedrenog fenomena Plitvičkih jezera, te pobornika njegove zaštite i očuvanja.

Prema narodnom kazivanju, Galovac je dobio ime po kapetanu Galu koji je pokraj njega „Turke potukao“ ili  po hajdučkom harambaši Galoviću koji je pokraj ovog jezera ubijen. 

Prema jednoj od narodnih priča, dobilo je ime po Mili Miriću koji je lovio ribu tamo gdje je nitko drugi nije hvatao i utopio se u ovom jezeru.

Narod je Burgete još nazivao Burget, Buk i Jezerce.

Kao i Prošćansko jezero, i Kozjak ima u svom južnom dijelu bočni odvojak Glibovitu dragu u kojoj se u Kozjak ulijeva Rječica – njegov najveći pritok. Osim Rječice, stalni pritoci Kozjaka su potoci Jasenovac, koji se ulijeva u Jasenovoj dragi, i Matijaševac, dok ostali manji potoci preko ljeta presušuju. Posebnost jezera Kozjak je Štefanijin otok ili Školj dug 275 m, širok 60-ak m i visok 9,5 m. Prije otprilike 400 godina jezero Kozjak bilo je podijeljeno u dva jezera koja su bila odvojena slapom visine oko 40 m. Međutim, sedrena barijera na kraju jezera Kozjak (Kozjački mostovi) rasla je mnogo brže nego barijera koja ga je razdvajala. Razina vode jezera podizala se i postupno prekrivala slap. Kada je barijera bila potopljena, jezera su se spojila u jedno.

Danas jezerom Kozjak vozi najveća flota elektrobrodova u Hrvatskoj.

Narod je u prošlosti Kozjak još nazivao I Kozje jezero, a naziv mu dolazi od koza koje su, prema legendi, bježeći od vukova prelazile preko zaleđenog jezera te propale kroz led.

Dalje slijedi jezero Gavanovac koje se preko sedrenih barijera nazvanih Velike Kaskade ulijeva u jezero Kaluđerovac. Od ovih kaskada odvaja se na jednu stranu put do otvora špilje Šupljare kroz koju kamenim i zidanim stepeništem možemo izaći na zaravan i gornju stazu što vodi rubom kanjona. Ujedno je vidljiv i otvor Modre špilje u koju se nekada ulazilo čamcem. Danas je zbog zaštite kolonija šišmiša zabranjen ulazak u Modru špilju kao i u ostale špilje u kanjonu Donjih jezera. Glavna turistička staza produžuje uz kaskade, te prelazi na zapadnu stranu kanjona i pod njim vodi do kraja sustava jezera.

Uz sedrenu kaskadu između Kaluđerovca i Novakovića Broda danas vodi turistička staza kojom se s Ulaza 1 spušta prema Velikom slapu ili produžuje u obilazak Donjih jezera u smjeru Kozjaka (uzvodno).

Na kraju jezera Novakovića Brod nalaze se kaskade visoke 25 m preko kojih se voda jezera ruši u prošireno udubljenje nazvano Sastavci. Ovdje se voda spaja s vodom potoka Plitvica koja se prelijeva preko 78 m visokog slapa zvanog Veliki slap te u podnožju Sastavaka stvara izvor rijeke Korane.

Jezero Milanovac inače je ime dobilo po pastiru Mili Perišiću, koji je ovdje imao mlin. Njega je strašna bujica survala u jezero, u kojem se na kraju i utopio.

Završetak ovog jezera karakteriziraju slapovi Velike kaskade, a usred vertikalne stijene s desne strane crni se otvor pećine Šupljare, ispod koje se nalazi Modra pećina. Narod Gavanovac naziva još Gavanovo jezero (prema legendi koja kaže da je u jezeru nestalo Gavanovo blago), Osredak jezero i Okrugljak donji.

Narod Kaluđerovac naziva i Kaluđerovo jezero, a dobilo je ime po kaluđeru, tj. svećeniku pustinjaku koji je navodno živio u spomenutim špiljama. 

Naziv jezera nastao je prema prijelazu Novakovića koji su tuda prelazili.

Rijeka Korana svoj put nastavlja kroz kanjon, a tok vode na četiri se mjesta ruši preko slapišta i nastavlja put prema špilji Golubnjači. U sušnim razdobljima cjelokupna voda koja dotječe iz izvorišne zone ponire do granica Nacionalnog parka Plitvička jezera, a korito rijeke postaje suho. Duljina toka rijeke Korane od izvora do utoka u rijeku Kupu prije Karlovca je 134 km. Kanjon Korane nalazi se u zoni vrlo stroge zaštite.

Šupljara je podzemno špiljsko stanište s posebnim ekološkim čimbenicima. Temperatura špiljskog prostora je stalna, oko 10,5°C, a zrak u potpunosti zasićen vlagom. Zbog ovako nepovoljnih uvjeta, Šupljaru nastanjuje posebno prilagođena špiljska fauna. Iako se ne može podičiti velikim prostorom, Šupljara ne samo da je bogata špiljskom faunom, nego su upravo u njoj neke vrste prvi put pronađene i znanstveno opisane. 22. lipnja 1895. kustos prirodoslovnog muzeja u Beču Rudolf Sturany ovdje je sakupio jedan primjerak lažištipavca, kojeg je bečki stručnjak za ovu skupinu paučnjaka Max Beier 1928. opisao kao novu vrstu Neobisium speluncarium. Ovaj relativno velik lažištipavac endemičan je za šire područje Nacionalnog parka Plitvička jezera. Jedan od najsitnijih troglobionata tek je 1 mm veliki puž Zospeum isselianum koji puže po vlažnoj sigovini i hrani se mrtvom organskom tvari iz špiljskog sedimenta. Dvojenoge su zastupljene špiljskom svojtom iz roda Brachydesmus, a od lažištipavaca u Šupljari je utvrđen i sitni meuselov lažištipavac (Chthonius subterraneus meuseli), endem Hrvatske poznat i s Velebita. Uz ove troglobionte, u Šupljari nalazimo i troglofile, vrste koje tek povremeno borave u špilji (špiljski trčak Laemostenus cavicola, špiljski konjic Troglophilus cavicola, leptir Triphosa dubitata).

Šupljara je 1964. godine dodatno zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode.

Voda obogaćena ugljikovim dioksidom prodire kroz pukotine karbonatne podloge pri tome je otapajući i stvarajući različite površinske (škrape, vrtače, krška polja, kamenice, kukovi, tornjevi, stupovi) i podzemne (jame, spilje, kaverne) krške oblike.

Površinske krške oblike, monolite, blokove i stupove koji nastaju zbog selektivnog trošenja, nalazimo i na području Nacionalnog parka Plitvička jezera u predjelu  Karlovci.

Područje Karlovaca izgrađeno je od sedimentnih karbonatnih stijena, vapnenih dolomita, taloženih tijekom razdoblja gornje jure, prije otprilike 200 milijuna godina.

Karakteriziraju je visoka drvna zaliha (660 m/ha), omjer smjese (jele 50%, buke 43%, smreke 7%), temeljnica (42,61 m²/ha), najdeblja stabla (jela 140 cm, smreka 130 cm, bukva 102 cm), maksimalne visine stabala (smreka preko 50 m, jela 47 m i bukva 35 m).

S obzirom se u prašumi svi životni procesi odvijaju nesmetano (bez utjecaja čovjeka), nailazimo na sve razvojne stadije u vremenu i prostoru svih članova prašumskog ekosustava. Dominantni dojam ostavljaju stabla različitih visina, debljina i starosti (jela preko 500 godina, a bukva do 300 godina).

Višegodišnjim praćenjem prašuma došlo se do saznanja da sukcesivna dinamika nikad ne prestaje, čak ni u takozvanom klimaksu. U dugogodišnjem razvojnom ciklusu koji traje stoljećima u prašumi se mijenjaju: horizontalna struktura i vertikalna slojevitost, omjer vrsta drveća, količina mrtvog drveta, gustoća i broj sušaca, količina i veličina otvora u krošnjama, vjerojatnost vjetroloma ili najezde za drveće štetnih insekata. Takve pojave ne pogađaju cijelo šumsko područje odjednom, već se događaju u nesinkroničnom ciklusu u pojedinim dijelovima šume što dovodi do mozaičnog izgleda i strukture šumskog staništa. Prema tome, sve prašume, kao i prašuma Čorkova uvala, prostori su životnog savršenstva gdje se nalaze mnogi odgovori za one koji vole, prate i proučavaju prirodu.