Priča o parku

Mjesto gdje bijeli, najstrmiji jadranski strmci od 161 metra uranjaju u morsko plavetnilo. Dobri dupini, posljednji morski sisavci Jadrana, izabrali su Telašćicu za svoje najomiljenije mjesto gdje dolaze u jatima i pružaju posjetiteljima fotozabilješku ionako nezaboravnog trenutka. Možda će vam u istom trenutku promaknuti da je upravo, sa „stena“, poletio sivi sokol. Nemoguće je uhvatiti svu ljepotu naše najljepše i najveće jadranske uvale, Telašćice. Bezbrojne uvale, rtovi i hridi i najsigurnija luka onima što plove – to je Telašćica.

Ne može se reći koji je pogled impresivniji sa strmaca Telašćice. Onaj odozgo, kada sa „stena“ ponire pogled 161 metar duboko u more, ili s mora prema vrhu litice. Postojani kameni stražari, strmci Telašćice, stvaraju jednu od najsigurnijih jadranskih luka i mjesto posebne vizure. Nautičari znaju vrijednost njezinog položaja. Promatrate li strmce s mora, iz plovila... ugasite motore. Moguće je da će upravo iz mora izroniti dobri dupin, posljednji morski sisavac Jadrana. Rijetku životinju ugrožava zagađenost bukom koju stvaraju motori plovila. A dobri su dupini česti gosti vanjskog akvatorija parka.

Procjenjuje se da u Jadranu živi oko 220 jedinki dobrog dupina. Ostale vrste dupina i kitova rijetko dolaze u akvatorij.

Uvala Telašćica za mnoge je neupitno najljepša jadranska uvala. Park prirode po njoj je i dobio ime i uključuje akvatorij od 13 otočića. Sama se uvala nalazi na jugoistočnom dijelu Dugog otoka. U kopno je uvučena otprilike 8 km, a na svojem južnom, najširem dijelu široka je oko 1,6 km. Sam je zaljev vrlo razveden te sadrži 25 uvala, rtova i 5 otočića.

Ime Telašćica vjerojatno potječe od latinskog naziva „tilagus“, riječi koja opisuje izgled uvale s tri jezera. Sastoji se od tri dijela koja su međusobno odvojena suženjima. To su Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica. Uvale su, zapravo, krške ponikve koje su pod more dospjele prije desetak tisuća godina u vrijeme odledbe. 

Za mnoge najimpresivnije mjesto s vanjske strane uvale Telašćica su okomite hridi, najistaknutiji strmci na Jadranu. To su poznate dugootočke „stene“. Na Grpašćaku dosežu visinu od 161 metra, a najveće dubine dosežu do 85 metara. Tu se gnijezdi i svoj let započinje i sivi sokol (Falco peregrinus), a Telašćicu preletava i eleonorin sokol (Falco eleonore). Zbog prisutnosti velikog broja jedinki ovih dviju zaštićenih vrsta Telašćica je uvrštena u ornitološki značajna područja (Important Bird Area – IBA područja).

Na stijenama, pod morem, žive koralji među kojima i već vrlo prorijeđen crveni koralj.  Žuti cvijet dubrovačke zečine šara stijene, a raste po njima rasuta i drvenasta mlječika.

Mediteranska vegetacija ovdje buja kroz 500 biljnih vrsta. Podmorje Telašćice pjeskovitog je dna i prošarano je kamenim oazama i livadama morske cvjetnice posidonije.

Jezero Mir smješteno je u uskom dijelu kopna između zaljeva i otvorenog mora. Za vrijeme plime lako je uočiti izvore mora. Jezero je dugačko oko 900 m, široko oko 300 m, a najveća mu je dubina 8 metara. Voda je u njemu višeg saliniteta od okolnog mora zbog izražene evaporacije i zatvorenosti jezera.

Razina mora u Miru uvijek je podjednaka zato što su pukotine koje spajaju jezero s morem male propusnosti. No, ako zapuše olujno jugo, na jugoistočnom dijelu Mira more se počinje prelijevati u jezero.

Ljeti je jezero toplije od mora. Zimi je hladnije, jer je jezero plitko. Ekstremni su to uvjeti i stoga je bioraznolikost osjetno manja, neznatna u odnosu na druge prostore Parka.

Uvala Mir ima svoje vrlo posebne stanovnike. To su dalmatinski ili primorsko-dinarski magarci, hrvatska autohtona pasmina. Izvorna je to i zaštićena pasmina, u životu dalmatinskog čovjeka oduvijek suputnička životinja. No tehnologija je prekinula zajedničko putovanje kroz život čovjeka i magarca. U prošlosti tovarna životinja, iznimno spretna na krškom terenu, danas je više radost turistima koji ga imaju prilike vidjeti, a lokalni stanovnici koji više nisu trebali magarca naprosto su ga doveli na Telašćicu.

I tako je Park prirode postao svojevrsno utočište za napuštene magarce na Dugom otoku. Lišeni vuče tereta, ovdje obitavaju u oboru i uveseljavaju svojom pojavom posjetitelje.

Neobičan otočić privuče pogled svakog posjetitelja. Smješten prema Kornatima, taj otočić zapravo je mala kamena ploča promjera šezdesetak metara, a visok je svega tri metra. Izgleda poput tanjura, i moreplovci su otočić nazvali mletačkim dijalektom tagliero, po čemu je nastala umanjenica i naziv otočića Taljurić. Za nevremena, otočić je zatrpan morskom pjenom.

Otok je i dalje prostor istraživanja i otkrivanja. Prije deset godina, u dnu polušpilje na otočiću Garmenjaku Velom, na pučinskoj strani otoka, u uskom procjepu na 24 metra dubine pronađena je mesojedna spužva vrste Asbestopluma hypogea (Bakran-Petricioli i Petricioli) koja se hrani račićima. To je drugi nalaz u svijetu i vrijedan podsjetnik na potrebu čuvanja ovog staništa koje je bogato ribom.

Ribari su ovdje sastavnica života s morem. Zapisi koji poimence spominju ribare iz Telašćice datiraju iz 10. stoljeća.

Moguće je s valovima Telašćice, gotovo i lako, zamisliti tu sliku prošlosti. Ribare koji od mreža raspucanih ruku vuku mreže potegače. Metež u mreže ulovljenih lokardi, skuša, šaruma, trlji, fratara... bogatstvo prirodne hrane za stolove dalmatinskih obitelji.

U uvalama gdje su brodice, i danas se vide tragovi usuho zidanih mulića; onih koji su znali da je more bogomdana oranica koju ne treba sijati, već samo razumno žeti.

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Prirodna baština

U bioraznolikosti Parka podmorje krasi 318 svojti alga od ukupno 638 zabilježenih na području istočnog Jadrana. Podmorje je atraktivno za ronjenje upravo zbog raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta koje plijene bogatstvom boja i oblika. Špilje su poseban izazov, a dio ih ima impozantne ulaze pod morem.
U akvatoriju se susreće i dobri dupin. U zimskom je razdoblju ispod strmaca moguće vidjeti i cijela jata. Osobit je svijet leptira na Telašćici, kao i 15 vrsta ptica grabežljivica među kojima je i ugroženi sivi sokol.

Biološka raznolikost kopna

Dosadašnjim terenskim istraživanjima napravljeni su popis i kartiranje flore te je utvrđeno postojanje 532 taksona. U klimatskim uvjetima koji vladaju u ovom području, međutim antropogeno uvjetovane, u posljednjih stotinjak godina razvile su se vazdazelene šume alepskog bora i hrasta crnike (as. Querco ilicis – Pinetum halepensis).

Sustavno krčenje, paljenje i ispaša kao i iskorištavanje drva za ogrjev doveli su do toga da se šume crnike nisu očuvale, nego su degradirale u makiju i garig (as. Cisto – ericetum arboreae).

Flora Parka obiluje endemičnim biljkama. Među njima se ističe podvrsta dubrovačke zečine – dugootočka zečina (Centaurea ragusina ssp. lungensis) koja raste samo na Dugom otoku i Kornatima. Strogo je zaštićena vrsta, no zbog nepristupačnih stijena na kojima raste, ipak nije ugrožena čovjekovom aktivnošću. Na strmcima još raste i drvenasta mlječika Euphorbia dendroides, kojoj je Telašćica najsjevernije nalazište.

Za floru Parka značajno je i deset vrsta orhideja koje su zakonski strogo zaštićene.

U posljednje su vrijeme primijećene i neke invazivne, alohtone vrste, a na području Parka zabilježeno je sedam svojti sa statusom invazivnih vrsta. Niti jedna od zabilježenih invazivnih svojti nije na području Parka uočena na većim površinama i s većom gustoćom, no s obzirom na to da je njihova trenutna rasprostranjenost na frekventnijim prometnicama i mjestima zadržavanja većeg broja ljudi, treba obratiti pažnju i pratiti stanje njihovih populacija.

Od ukupno sedam zabilježenih taksona sa statusom nedovoljno poznatih (DD) treba istaknuti vrste Melica transsilvanica Schur i Parapholis filiformis (Roth) C.E.Hubb koje su na temelju postojećih podataka vrlo rijetke na razini cijele države.

 

 

Karakteristična otočna vegetacija i krški teren uvjetuju siromašnu faunu kopnenog dijela. Prema do sada dostupnim podacima na ovom prostoru obitava oko 490 životinjskih vrsta. Mnoge od njih ugrožene su i Zakonom o zaštiti prirode zaštićene vrste hrvatske faune.

Najbrojnija životinjska skupina jesu beskralješnjaci, a zabilježeno je 339 vrsta.

Prema Crvenoj knjizi ugroženih danjih leptira Hrvatske, Park je područje rasprostranjenosti četiriju zaštićenih vrsta danjih leptira: rottemburgov debeloglavac (Thymelicus acteon), veliki kozlinčev plavac (Glaucopsyche alexis), lastin rep (Papilio machaon) i kupusov bijelac (Pieris brassicae).

Novijim istraživanjima kopnene malakofaune utvrđeno je 37 vrsta kopnenih puževa. U fauni se ističu stenoendemična vrsta dugootočka zaklopnica (Delima edmibrani) i vrsta Agathylla lamellosa kojoj je ovo najsjevernije nalazište. Obje vrste obitavaju na stjenovitim staništima strmca, gdje su ugrožene od strane potencijalnih posjetitelja (hodanje, naslanjanje na podlogu i time uništavanje puževa).

Postojanje vodozemaca uvjetovano je u prvom redu vodom, a budući da je ovo područje relativno suho, samo dvije vrste koje dobro podnose suhe uvjete obitavaju u Parku: gatalinka (Hyla arborea) i zelena krastača (Bufo viridis). Gatalinka se u velikom broju nalazi u lokvama koje su većinom periodične, tako da je ova vrsta koja je usko vezana za vodu trebala dijelom promijeniti način života. Potrebno je provesti istraživanja o životnom ciklusu vrste u ovako ekstremnim uvjetima. Također se posebna pažnja treba posvetiti očuvanju lokvi kao posebne vrste staništa.

Fauna gmazova brojnija je i čini je 13 vrsta: 3 vrste kornjača, 4 vrste guštera i 6 vrsta zmija. Po kućama se često može vidjeti macaklin ili tarentula (Hemidactylus turcicus) koji je izrazito noćna životinja. Ipak se najčešće mogu susresti gušterice – primorska i krška (Podarcis melisellensis i Podarcis sicula).

Od zmija na cijelom Dugom otoku do sada je nađeno svega šest vrsta: crvenkrpica (Elaphe situla), crnokrpica (Telescopus falax), šara poljarica (Coluber gemonensis), zmajur (Malpolon monspessulanus) i bjelouška (Natrix natrix). Ni jedna od njih nije otrovna za čovjeka. Pretpostavka je da se u Parku može pronaći i četveroprugi kravosas (Elaphe quadrolineata), budući da je u nekoliko navrata zabilježen na sjevernoj strani Dugog otoka. Biološki najzanimljiviji nalaz gmazova s Dugog otoka je slijepa zmija Typhlops vermicularis. To je izuzetno rijetka podzemna vrsta i na području Hrvatske zabilježena je samo jednom i to 1977. g. u blizini mjesta Sali.

Najveći broj kopnenih kralješnjaka čine ptice i do sada ih je zabilježeno 115 vrsta. Na različitim staništima nalaze dobre uvjete za gniježđenje i povremeno prebivalište. Okomite, strme morske hridine idealno su mjesto za formiranje kolonija svih triju vrsta čiopa koje žive u Hrvatskoj.

Među faunom ptica izuzetno zanimljive su grabljivice, kojih je u Parku zabilježeno 15 vrsta, a barem pet vrsta su gnjezdarice. Na strmcima s vanjske strane otoka gnijezdi se sivi sokol (Falco peregrinus), ugrožena i sve rjeđa vrsta. Osim njega ovdje se mogu susresti tamni eleonorin sokol (Falco eleonorae) koji je na ovom području zabilježen kao skitalica, a gnjezdarica je južnih pučinskih otoka, zatim krški sokol (Falco biarmicus) i mali sokol (Falco columbarius), te gnjezdarice: vjetruša (Falco tinnunculus), zmijar (Circaetus gallicus), kobac (Accipiter nisus) i škanjac (Buteo buteo).

Morski vranac (Phalacrocorax aristotelis) gnijezdi se na nadsvođenim niskim policama i u nišama uz more na krunama strmca s pučinske strane Parka. U kamenjaru se može sresti ušara (Bubo bubo), sve ugroženija europska sova.

Na području Telašćice utvrđeno je devet vrsta šišmiša među kojima su neke izrazito ugrožene i osjetljive vrste. Najveća do sada utvrđena kolonija na području Parka je u spilji Golubinka s morskim ulazom ispod strmaca gdje obitava oko 2000 jedinki riđeg šišmiša (Myotis emarginatus) i oko 1000 jedinki velikog potkovnjaka (Rhinolophus ferrumequinum). 

Kao najvažnija alohtona vrsta ističe se muflon. Zbog ustanovljavanja lovišta, umjetno je naseljen 70-ih godina 20. stoljeća. Danas obitavaju potpuno prirodno na pašnjacima cijelog Dugog otoka.

Biološka raznolikost mora

Biljni svijet u moru čine alge i morske cvjetnice. Vrlo su značajna karika morskog ekosustava. Proizvode kisik i služe kao sklonište i hrana mnogim životinjama. Ovisno o uvjetima u moru (dubini, temperaturi, salinitetu, količini svjetlosti) razvijaju se različite vrste algi i morskih cvjetnica. Dosadašnjim istraživanjima biološke raznolikosti podmorja Parka utvrđeno je 318 svojti alga od ukupno 638 svojti zabilježenih za istočni Jadran, te 3 vrste morskih cvjetnica.

Najzanimljivija alga ovog područja je vapnenačka crvena alga (Goniolithon byssoides), rasprostranjena u istočnom Sredozemlju, koja je u Jadranu na sjeverozapadnoj granici areala i vrlo rijetka. Najbogatije nalazište ove alge u Parku je pod otvorenim jugoistočnim stijenama Dugog otoka i susjednih olujnih otočića.

Na lokalitetima Grpašćak, Mir i Mala Prisika istraživanjem su utvrđena gusta naselja invazivne tropske crvene alge (Womersleyella setacea). Od ostalih vrsta algi u Parku se uz obalu najčešće mogu vidjeti: padina (Padina pavonica), diktiota (Dictyota dichotoma), laurencia (Laurentia obtusa), cistozira (Cystoseira sp.), klobučić (Acetabularia acetabulum) i morske cvjetnice čvorasta morska resa (Cymodocea nodosa) i patuljasta svilina (Zostera noltii).

U samoj uvali značajnije su morske livade triju strogo zaštićenih vrsta morskih cvjetnica: posidonije (Posidonia oceanica) i čvoraste morske rese (Cymodocea nodosa), te nešto manje patuljaste sviline (Zostera nolti). Dosadašnjim istraživanjima podmorja utvrđena su područja koja prekrivaju livade posidonije, a prostiru se unutar fotofilne zone od dubine od oko 5 m pa do dubina od oko 20-25 m. Posidonia oceanica, u narodu poznata kao „morska trava“, endemska je vrsta Sredozemnog mora. Zbog različitih utjecaja kao što su klimatske promjene, invazivne vrste, te mnoge ljudske djelatnosti poput sidrenja, livade posidonije vrlo su ugrožene.

 

 

O zanimljivosti područja govori već to što se u Parku nalaze atraktivne lokacije za ronjenje, koje plijene raznolikošću biljnih i životinjskih vrsta i bogatstvom boja. U podmorju su brojne morske špilje od kojih neke imaju impozantne ulaze pod morem.

Od morskih sisavaca u Parku je zabilježen jedino dobri dupin (Tursiops truncatus). Često se zimi ispod strmaca mogu vidjeti jata dobrog dupina, a poneki znaju ući i u samu uvalu Telašćica. Nekad je ovdje živjela i sredozemna medvjedica (Monachus monachus), ali je nestala.

Od triju vrsta kornjača prisutnih u Jadranskom moru u Parku je dosad zabilježena samo jedna vrsta i to glavata želva (Caretta caretta).

Od koralja su u podmorju strmaca dosadašnjim istraživanjima na području Grpašćaka, uvale Mir i Male Prisike zabilježene najgušće kolonije razgranatih gorgonija žute rožnjače (Eunicella cavolini) i velike rožnjače (Paramuricea clavata).

U pukotinama klifova živi zaštićeni crveni koralj (Corallium rubrum), svojta koja je danas zbog sporog rasta i prekomjerne eksploatacije postala rijetka.

Busenasti koralj (Cladocora caespitosa) raste u nakupinama u samoj uvali Telašćica. To je jedini koralj koji u Jadranu može tvoriti koraljne grebene. Izgrađuje busenaste zadruge koje narastu do 50 cm. Ovaj je koralj sredozemni endem.

Najčešće vrste riba u uvali su ušate, iako su i druge ribe brojne, kako vrstama tako i brojem jedinki. Najčešće se mogu vidjeti: pirka (Serranus scriba), salpa (Sarpa salpa), fratar (Diplodus vulgaris), crnej (Chromis chromis) i knez (Coris julis). Među algama i livadama morskih cvjetnica nalazimo morskog konjica (Hippocampus sp.), vrstu koja je zaštićena Zakonom o zaštiti prirode pa ga se ne smije vaditi iz mora.

U podmorju Parka nalazimo nekoliko zaštićenih vrsta školjkaša: plemenitu perisku (Pinna nobilis), puža bačvaša (Tonna galea), prstaca (Lithophaga lithophaga) itd.

Europska jegulja (Anguilla anguilla) zabilježena je u slanom jezeru Mir. Uglavnom obitava na dnu, ispod kamenja, u blatu i pukotinama. S obzirom da je jezero povezano s morem samo malim pukotinama, pretpostavlja se da kroz njih jegulje ulaze u jezero u ličinačkom stadiju. Njihov životni ciklus u jezeru još je uvijek nepoznat. 

Jedan od najzanimljivijih stanovnika podmorja u Telašćici je endemična i vrlo rijetka dubokomorska mesojedna spužva (Asbestopluma hypogea) pronađena u špilji na otoku Garmenjak Veli, na 24 metra dubine. Ova vrsta spužve vezana je uz dubokomorska staništa te je njezin nalaz na ovako plitkoj dubini drugi nalaz te vrste u svijetu. Razlog tomu je taj što morem preplavljeni krš može imati ekološka obilježja jako slična onima koja prevladavaju u dubokomorskim staništima, kao što su nedostatak hrane i svjetlosti te niska temperatura, a koja pogoduju životu ove vrste spužve.

Kulturno-povijesna baština

Telašćica je nastanjena od prapovijesti. Među najzanimljivijim je lokalitetima utvrda Grpašćak koja se nalazi na najvišem istoimenom strmcu Parka prirode na 150 metara nadmorske visine. Utvrda je bila vojna izvidnica austrougarske ratne mornarice.
Zanimljivost je da je kao izvidnica bila opremljena tek lakšim naoružanjem, a kontakt s drugim strateškim mjestima odvijao se telefonskom vezom i Morseovim kodom pomoću svjetlosnih signala.

Prapovijest

O prisutnosti prvih ljudskih zajednica svjedoče sitni kremeni artefakti nađeni u Dugom polju i Krševanju polju. Svojim oblikom i načinom obrade većina datira u srednji paleolitik od 150 000 - 35 000 g. pr. Kr. (fazu kulture mousterien), a manjim dijelom u fazu kulture clactonien i levalloisien (400 000 – 150 000 g. pr. Kr.) te kulture gravettien i epigravettien (35 000 – 10 000 g. pr. Kr.). Na istim lokalitetima pronađene su i alatke iz srednjeg kamenog doba – mezolitika (10 000 – 6000 g. pr. Kr.) koje svojim oblikom i svojstvima predstavljaju postupan i neprekidan razvoj kultura ranijeg razdoblja.

Gradine su osnovni oblik naselja u brončanom i željeznom dobu. Prva trajna naselja javljaju se tijekom brončanog doba. Gradina Omišenjak (50 m) kao najstarija nije podignuta na velikoj uzvisini i nema bedema za obranu te jedina ima kameni grobni humak na svom vrhu. U neposrednoj blizini, podno brda Rutnjak u Dugopolju, otkrivena su četiri groba koji se prema nalazima datiraju okvirno od 1800 do 1000 g. pr. Kr. Radi se o tipičnom pokopu Liburna – zgrčenim pokojnicima položenima na zemlju unutar četiri kamene ploče i kamenog poklopca. Grobni prilozi imaju ista svojstva kao na cijelom liburnskom prostoru u to vrijeme. U toj fazi i kulturi ovog prostora posebno su obilježje upravo lučne spone, spiralno-naočarasti privjesci i narukvice dvoslivnog presjeka. Gradine željeznog doba na prostoru Parka prirode – suhozidne utvrde – prostiru se oko uvale Telašćica na jugoistočnom dijelu Dugog otoka: Omiš (51 m), Omišenjak (50 m), Veli Brčastac (220 m), Koženjak i jedno naselje na ravnom Vrtlaci ili tzv. Kućice u Salima. Suhe pravokutne potleušice poznate su u jednom naselju uz rub Dugog polja, podno brežuljka Rutnjak, zapadno od Sali, položaju zvanom Vrtlaci, ali bez gradinskih svojstava, pa nema sumnje da su takve bile i drugdje. Radi se o desetak suhozidnih nastambi od lomljenog neobrađenog vapnenca. Prostorije su povezane, a na tlu su nađeni fragmenti željeznodobne i novovjekovne keramike, što nam govori i o naknadnoj uporabi ovih kućica. Prema sadašnjem stanju provedenih istraživanja možemo zaključiti da su postojale 4 zajednice Liburna na Dugom otoku od kojih je svaka obuhvaćala 10-ak km duljine otoka. Također su pronađene brojne grobne gomile: na brdu Gominjak, Čuh polju i Omišenjaku. Grobni humci udaljeni su od gradina od oko 120 m do 4 km, što i je uobičajen razmještaj u sjevernoj Dalmaciji. Na sjeverozapadnom dijelu polja Čuh nalazio se ilirski grob u kojem je nađen kostur te dvije spiralne narukvice, ukrasna igla i ulomak zemljane posude. Na temelju nađenih predmeta utvrđeno je da potječe iz perioda od 8. do 6. st. pr. Kr., što odgovara fazi liburnske kulture na širem zadarskom području. Početkom rimske vladavine većina gradina se napušta, grade se nova naselja u nizinama i uz obalu, a stanovništvo se asimilira u nove političke strukture Rimskog Carstva.

Antika

Antičko doba na prostoru Dugog otoka najviše je vidljivo u ostacima gospodarskih zdanja, a među njima daleko su najvažniji temelji antičkog kompleksa u Maloj Proversi, rimski kamenolom u Kobiljku, kasnoantička utvrda na Koženjaku te pojedinačni nalazi poput antičkog sarkofaga koji je sekundarno uporabljen unutar crkve sv. Ivana, zavjetna ara s posvetom Herkulu te fragmenti keramike i amfore u podmorju Telašćice i poljima.

U Maloj Proversi nalazi se antički kompleks villa rustica. Morski tjesnac Mala Proversa u rimsko doba još nije bio plovan, već je to bila uska prevlaka do 1 m iznad mora. Na toj su prevlaci Rimljani podigli kompleks zgrada koji je vjerojatno bio dug preko 90 m. Vila je podignuta u najboljem razdoblju rimske arhitekture u Dalmaciji, u 1. stoljeću, što nam potvrđuje pronalazak novca s likom rimskog cara Trajana. Pretpostavlja se da su Rimljani u ono doba, kad su Dugi otok, Katina i Kornat bili jedan otok, kroz ovu prevlaku iskopali kanal kroz koji je nastalo jače strujanje mora u oba pravca, što je privlačilo ribu. Pretpostavlja se da je u blizini kanala bio vivarij (ograđeni prostor u moru za držanje žive ribe). Villa je istražena 50-ih godina prošlog stoljeća te je podvrgnuta konzervaciji i restauraciji. Nalazi se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zadru.

Rani srednji vijek

Značajan povijesni dokument vezan uz ovo područje je najstariji spomen ribarstva u Hrvata koji svjedoči o tome da su prvi počeci ribarstva započeli baš na ovim obalama. Potječe iz godine 986.–999. Radi se o darovnici kojom je zadarsko plemstvo u vrijeme priora Madija darovalo benediktinskom samostanu sv. Krševana ribarske pošte na otoku Molatu i u Telašćici.

Crkve

Predromaničke adaptacije doživjele su gotovo sve ranokršćanske crkve što se najviše očituje u promjeni kamenog crkvenog namještaja, a dobar dio građevina na otocima prestao je živjeti jer su se ugasile nekadašnje rimske naseobine, a nova naselja nastala su na drugim mjestima. Takav je slučaj i s crkvama na prostoru Parka prirode kojih je zasad utvrđeno 3, neke su očuvane u cijelosti, a neke kao ostaci ili kao temelji kasnije dograđivanih.

Crkva sv. Luke – na području brdašca Sukavca na krajnjem jugoistočnom dijelu Dugog otoka, usred poluotoka koji sa sjeverne strane zatvara uvalu Telašćicu kod Sali, nalaze se ruševni ostaci manje crkve koji se u narodu nazivaju Crkvina. Pretpostavlja se da crkvica datira iz ranokršćanskog razdoblja, između 4. i 7. stoljeća. Danas se vide samo tragovi zidova. Crkvica je vjerojatno bila posvećena sv. Luki, hagionimu očuvanom u imenu brežuljka. Sastoji od longitudinalne pravokutne lađe veličine 5 x 3,70 m i polukružne apside širine 2,50 m i dubine 1,70 m. Na temelju same arhitekture teško je precizno odrediti vrijeme njenog nastanka, no ona je nesumnjivo vrlo ranog postanka. Ime srednjovjekovnog naselja očuvalo se i u imenu polja Čuh, po kojem je najvjerojatnije i bizantski car Konstantin VII Porfirogenet u svom djelu De Administrando Imperio nazvao i cijeli dugi otok – Pizyh.

Crkva sv. Viktora – na brdu Citorij iznad Stivanjeg polja nalazi se crkvica sv.Viktora. Prema najnovijim nalazima, ova crkva potječe iz 5. stoljeća te predstavlja najstariju crkvu na prostoru Telašćice. Jednostavnog je tlocrta s polukružnom apsidom. Kasnije joj je nadograđen narteks. Izgrađena je na blagoj južnoj padini platoa, na 92 metra nadmorske visine, odakle se pruža pogled na otvoreno more. Starija podnica otkrivena u brodu crkve, a time i sama crkva na osnovu pokretnih nalaza (ulomci keramike, brončani križić i ulomci stakla) i tlocrtnih karakteristika, datirana je u ranokršćansko razdoblje, tj. u drugu polovicu 5. ili početak 6. stoljeća. Do obnove objekta došlo je krajem 10. stoljeća. U to vrijeme crkva je opremljena novim kamenim namještajem čiji su ulomci pronađeni u ranijim istraživanjima. Na lokalitetu su otkriveni i ulomci keramike iz ranog brončanog doba koji svjedoče da se prije gradnje crkve na istom mjestu nalazio brončanodobni tumul.

Crkva sv. Ivana – na sjeverozapadnom rubu Stivanjeg polja, na mjestu zvanom Gruh, nalaze se ostaci crkve sv. Ivana. Njezin najstariji spomen datira iz godine 1064. ili 1065., kada se spominje pod imenom cella Sancti Iohannis. Na temelju pronađenih ostataka arhitekture i kamene plastike nastanak crkve vezuje se za predromaničko razdoblje, međutim postoje razlozi i za njenu raniju dataciju u ranokršćansko vrijeme. Jedan od njih je i sam njen izgled – jednobrodna građevina s polukružnom u prostoru istaknutom apsidom i narteksom. Drugi je nalaz tranzene ukrašen perforacijama oblika ribljih ljuski. Nadalje, važan je argument i antički sarkofag pronađen u lađi crkve, te treba uzeti u obzir i činjenicu kontinuiteta sakralnog prostora u kojem je nastala ova crkva. Naime, u jednom od ogradnih zidova uokolo crkve pronađena je oštećena ara s posvetom Herkulu ili Hermesu. Na temelju iznesenog neosporno je da je crkva sv. Ivana u Telašćici nastala u ranokršćanskom vremenu. Tijekom više stoljeća svoga postojanja doživljavala je preinake, a temeljitu obnovu imala je u predromanici, kada joj je prostor unutrašnjosti podijeljen u tri traveja, te je dobila novi kameni namještaj. Crkva sv. Ivana registrirano je kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara RH pod brojem Z-2380.

Crkvica sv. Antuna Opata (kasnije posvećena sv. Anti Padovanskom) – prvi se put spominje 1579. godine. Služila je svojoj svrsi do 1844. g. kada ju je poznati hajduk Kutleša temeljito opljačkao. Tada je bila privremeno napuštena i ostala je bez krova. Saljani su 1913. godine na njenim ostacima podigli novu crkvu, te su je posvetili sv. Anti Padovanskom. U njoj se svake godine na dan tog sveca, 13. lipnja, održava svečana misa. Osim svečane mise, održava se i procesija s kipom sv. Ante, od crkvice do lokve u Njarici i natrag.

 

Utvrda Grpašćak

Utvrda Grpašćak nalazi se na najvišem istoimenom strmcu u Parku prirode Telašćica na otprilike 150 metara nadmorske visine. Utvrda je izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije u prvoj polovici 20. stoljeća (1911. godine) i služila je isključivo kao vojna izvidnica austrougarske ratne mornarice. S obzirom na to da je namjena objekta bila izvidnička, utvrda je bila opremljena samo lakšim naoružanjem. Kontakt s drugim izvidnicama i strateškim mjestima odvijao se na dva načina: telefonskom vezom i Morseovim kodom pomoću svjetlosnih signala.

Park prirode Telašćica

O parku Virtualna šetnja Istraži park Servisne informacije Novosti