Priča o parku

Najviša istarska planina, Učka, prostor je brojnih otisaka života čovjeka na planini i s planinom. Stoljećima se ovdje preživljavalo od stočarstva, ratarstva i šumarstva. Ljudske su ruke ostavile samo dobre tragove, a to znači da su izgled izvornom krajoliku ljudi mijenjali samo onime što je bilo potrebno za skladno preživljavanje u prirodi – i ništa više. Suhozidi, pastirski stanovi i poljska skloništa danas su nijemi i postojani svjedoci jednog novog, drukčijeg ekosustava Učke. Planina je kroz vrijeme mijenjala svoje lice, ali zadržala bioraznolikost.

Reljefno različite planine, Učka i Ćićarija, stvorile su jedinstven planinski lanac. Odvaja ih prijevoj Poklon. Smještena uz obalu sjevernog Jadrana, Učka spaja Istru i kontinentalnu Hrvatsku. Razdjelnica različitih krajolika, planina kojoj porijeklo imena do danas nije razjašnjeno, omiljeno je i cijenjeno putničko odredište.

Najviši vrh planine i istarskog poluotoka je vrh Vojak (1401 m). Tjeme mu je goli travnati hrbat strmih strana, a na vršnoj je točki kamena kula. Sagrađena je još 1911. godine, što je upisano i na njezin prag.  

Kula je vidikovac koji vodi do impozantnog pogleda na Istru, Riječki zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit i Ćićariju, a nakon bure, kad je zrak čist, vide se Venecija, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti u Italiji.

I dok Učka ima izraziti planinski hrbat, Ćićarija ima reljef planinske visoravni. Pučka vjerska tradicija nadjenula je ime njihovom prijevoju, Poklonu. Na hodočašću Gospi Trsatskoj vjernici iz Istre, kada bi došli do prijevoja, poklonili bi se na mjestu s kojeg se vidi grad Rijeka na 922 metra nadmorske visine.

Dvije planine, Učka i Ćićarija, poput luka okružuju istarski poluotok i jasno i gorostasno razdvajaju taj kraj od kontinenta. Prirodna posebnost Učke i Parka prirode u njezinim je geološkim, reljefnim i biološkim obilježjima.

Na malom prostoru Parka prirode Učka buja bioraznolikost. Ovo je jedino mjesto na svijetu odakle u fotografiji možete ponijeti uspomenu na stenoendemski učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) – jer raste samo na Učki. Strpljivost pogleda prema nebu može biti nagrađena time da doživite vidjeti let bjeloglavog supa (Gyps fulvus) ili surog orla (Aquila chrysaetos).

S obzirom na svoj položaj, Park prirode Učka prostor je osebujnog susreta kontinentalnih i mediteranskih vrsta.

Flora Parka broji oko 1300 vrsta. To je iznimno velik broj u odnosu na površinu Parka. Floristička istraživanja imaju dugu tradiciju na ovom prostoru. Prvi znanstvenici koji su posjetili Učku bili su baš botaničari. Učku su istraživali većinom stranci; godine 1838. na Učki je boravio veliki zaljubljenik u biljni svijet, saski kralj Friedrich August II. Pratnja su mu bili botaničar Tommasini i Josip Jelačić, kasnije hrvatski ban. Vrijedne su doprinose dali i naši botaničari Ljudevit Rossi (1853.–1932.) i Dragutin Hirc (1853.–1921.).

U prošlom stoljeću objavljen je veliki broj istraživanja o bogatstvu flore zaštićenog prostora, no zaključak je da je prostor istraživanja i dalje otvoren za nova otkrića jer je prostor nepresušan izvor novih spoznaja o biljnom svijetu. Šume prekrivaju sedamdeset posto površine Parka. Najveći dio bukovih šuma pripada u primorske koje pokazuju izrazite značajke Mediterana što su bliže morskoj strani. Samo je najviši vrh Učke obrastao pretplaninskom šumom bukve. Od manje zastupljenih šumskih zajednica tu je, među ostalima, submediteranski pitomi kesten, nadaleko po ukusnosti i popularnosti poznat marun.

Dojmio se ukusni marun i putopisaca prošlih stoljeća. Primjerice, Johanna Weikharda Valvasora, koji je zabilježio da na obroncima Učke „leže mnogi vinogradi, a njihovo grožđe je puno dobra vina“, a za lokalne stanovnike kaže i da „[...] se nemalo njih uzdržava i drugim plodovima, kao što su maruni, a to su veliki i vrlo debeli kesteni (ili kostanji) koje također izvažaju u daleke zemlje, budući da tu rastu cijele šume tih kostanja.“

Nepotpuno je istražen i biljni i životinjski svijet. Očuvane bukove šume i prostrani travnjaci dom su mnogim životinjama, a zabilježena je i prisutnost velikih zvijeri poput medvjeda, vuka i risa. Područje Parka stanište je i najveće europske sove, sove ušare.

Ptica je 167 vrsta. Ugroženi grabežljivci gnijezde se na nepristupačnim stijenama Parka. Među njima su suri orao (Aquilla chrysaetos) i sivi sokol (Falco peregrinus).

Život na Učki, star tisućama godina, formirao je krajolik koji danas ima lice lijepog i korisnog suživota. Stočari su krčili guste planinske šume kako bi napravili ispašu za stada. Tako su nastali pašnjaci Gospin dol i Sapaćica, po kojima je Učka i danas znana. Pastiri, koji nisu uzgajali stoku samo zbog mesa, već i prerade mlijeka, njegovali su polunomadski način života koji je među ovčarima preživio do danas.

U razdoblju od srednjeg vijeka do modernog doba, Učka i Ćićarija dobivaju svoj završni obraz. S američkog kontinenta stižu krumpir i kukuruz, biljke koje će odigrati veliku ulogu u gorskoj poljoprivredi i prehrani lokalnih ljudi. Sela su imala i po 600 stanovnika i bila gospodarski vrlo aktivna. Za potrebe podnožja i priobalja gorsko je poljoprivredno stanovništvo proizvodilo sir i dostavljalo šumske plodove.

Takav je život ostao ovjekovječen kroz krajolike terasastih vrtova, gorske dolce i pašnjake i građevinsku tradicijsku baštinu, pastirske stanove i zaklone. Među naseljima u Parku po izvornosti ambijenta ističu se Lovranska Draga i Mala Učka.

Raste interes za Učku – planinari je dobro poznaju, ali i sve više „običnih“ izletnika otkriva planinu.

Učka je uistinu poklon posjetitelju. To je i naziv prijevoja koji dijeli Učku od Ćićarije. Postoje mišljenja da joj ime potječe od riječi vuk. Toponimi na planini potječu iz slavenskog pretkršćanskog vremena. Vrh Perun dobio je ime po slavenskom bogu Perunu. Prema slavenskoj mitologiji, Perun je gromovnik, bog groma i munje, vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova.

Planina Učka – a  neupitno svjedoči tome i Perunov vrh – odavna uživa poštovanje čovjeka.

Svijet je u slavenskoj mitologiji prikazivan kao sveto stablo na čijoj je najvišoj grani sjedio Perun, vladar svijeta, i promatrao svijet. Pogled s najvišeg vrha planine, Vojaka, obećava takav poseban trenutak, a silazak s planine zahvalnost za doživljaj.

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Autor: Vjekoslav Sabaric

Prirodna baština

Autor: Egon Vasilić
Biljni svijet obiluje i kontinentalnim i mediteranskim vrstama, tako da uz alpski jaglac raste i submediteranska rijetka kockavica. Na liticama vršnog grebena Učke i stjenovitim staništima kao što su Vela draga, Krvave i Sisolske stijene, gnijezda su ugroženog sivog sokola, vjetruše, najveće europske sove, ušare i surog orla.
U podnožju stijena živi divokoza. Učka je izgrađena od vapnenca punog fosilnih ostataka školjkaša. 

Biljni svijet

Prvi znanstvenici koji su posjetili Učku bili su botaničari. Tradicija botaničkih istraživanja ovdje je duga i bogata. Biljni svijet Učke privukao je na dolazak čak i saskog kralja Friedricha Augusta II. U njegovoj je ekspediciji bio i grof Josip Jelačić Bužimski, budući hrvatski ban.

Park prirode Učka ima osebujan biljni svijet zbog geografskog položaja i klime pa obiluje  kontinentalnim i mediteranskim vrstama. U neposrednom susjedstvu alpskog jaglaca (Primula auricula) nalaze se tako i neki od submediteranskih predstavnika, primjerice rijetka kockavica (Fritillaria orientalis).

Travnjaci Učke i Ćićarije nastali su kroz više tisućljeća potiskivanja šumske vegetacije ljudskim djelovanjem. Predstavljaju značajan „spremnik“ bioraznolikosti flore i faune. Na travnjacima raste niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta kao što su žuta sirištara (Gentiana lutea), križna sirištara (Gentiana cruciata), zvjezdasti ljiljan (Lilium bulbiferum), zvjezdastocvjetni sunovrat (Narcissus radiiflorus), ali i mnoštvo različitih vrsta kaćuna poput jadranske kozonoške (Himantoglossum adriaticum), pčeline kokice (Ophrys apifera), muhine kokice (Ophrys insectifera), crnocrvenog kaćuna (Orchis ustulata), muškog kaćuna (Orchis mascula), za čije je očuvanje neophodno održavati travnata staništa.

Među lokalno najugroženijim vrstama svakako je ljekovita arnika (Arnica montana), koja zbog zarastanja rijetkih planinskih travnjaka na zakiseljenim tlima gubi svoje stanište i polako nestaje s travnjaka. Sličnu sudbinu dijeli i zanimljiva podvrsta sibirske perunike (Iris sibirica ssp. erirhiza) koja raste na iznimno rijetkim vlažnim travnjacima Ćićarije.

U očuvanim bukovim, medunčevim i kestenovim šumama Parka prirode Učka također živi veliki broj ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta, poput lovorastog (Daphne laureola) i običnog likovca (Daphne mezereum), pasjeg zuba (Erythronium dens-canis) i ljiljana zlatana (Lilium martagon).

Među zanimljivim pojavama u biljnom svijetu Parka su biljne zajednice koje nastanjuju strme stijene vršnog grebena, sastavljene od nekih endemičnih vrsta poput učkarskog (Campanula tommassiniana) i justinovog zvončića (C. justiniana), te, primjerice, rijetke skopolijeve gušarke (Arabis scopoliana).

Životinjski svijet

Autor: Marko Matešić
Bogata i raznolika biljna vegetacija Učke, neposredna blizina mora te razmeđa između Istre i Kvarnera prostor Parka čine zanimljivim područjem, posebice zbog visina i značajki životinjskog svijeta.

Vršni se dio Učke nalazi u zoni stroge zaštite radi važnih staništa i njihove vrijedne faune. Na stijenama tako obitava izolirana populacija endemične i reliktne velebitske gušterice (Iberolacerta horvathi), u šumama bukve crni daždevnjak (Salamandra atra) čija je izolirana populacija zabilježena na Učki kao jedna od malobrojnih u Hrvatskoj, a pogledom uvis strpljivo oko istinskog ljubitelja ptica bit će nagrađeno impresivnom siluetom bjeloglavog supa (Gyps fulvus) dok prelijeće Parkom u potrazi za hranom.

Na liticama vršnog grebena Učke, ali i na drugim stjenovitim staništima poput Vele drage, Krvavih i Sisolskih stijena, svoja gnijezda svija još nekoliko ugroženih ptičjih vrsta poput sivog sokola (Falco peregrinus), vjetruše (Falco tinnunculus), najveće europske sove ušare (Bubo bubo) i čak tri para surog orla (Aquila chryaetos). U podnožju stijena susreće se divokoza (Rupicapra rupicapra) koja zadivljuje spretnim kretanjem nepristupačnim terenom.

Na prostranim padinama Učke nalaze se guste sastojine dobro očuvanih primorskih bukovih šuma i tu možemo naići na šumsku sovu (Stryx aluco) ili atraktivnu jastrebaču (Stryx uralensis), te nekoliko vrsta djetlovki od kojih je najupečatljivija crna žuna (Dryocopos martius).

Ove stare šume naseljavaju i mnoge vrste kukaca koji se hrane mrtvim drvetom, primjerice alpinska strizibuba (Rosalia alpina) ili jelenak (Lucanus cervus). U prošlosti je velik dio  šumskih područja bio obrastao travnjacima, a danas na malim preostalim površinama nalazimo izuzetno raznoliku faunu ptica (npr. vrtna strnadica – Emberiza hortulana), ali i beskralješnjaka, od kojih se osobitom raznolikošću ističu leptiri.

Neke od zanimljivijih vrsta leptira su močvarna riđa (Euphydryas aurinia), hrvatska golupka (Hemaris croatica), kleopatrin žućak (Gonepteryx cleopatra), gorski plavac (Phengaris alcon rebeli), bjelokrili planinski okaš (Erebia ligea) i crni apolon (Parnassius mnemosyne).

U šupljikavom krškom podzemlju žive životinje svojstvene samo Učki. Kaverna u tunelu Učka jedino je mjesto na području Parka gdje je otkriven podzemni kornjaš filtrator (Croatodirus bozicevici), a račić učkin sitni grbaš (Thaumatoniscellus speluncae) prvi put je otkriven upravo u jami kod potoka Banina.

U podzemlju se skrivaju i sisavci koji većinu života provedu naglavačke – šišmiši, a među njima i dvije na europskoj razini zaštićene vrste: oštrouhi šišmiš (Myotis bechsteinii) i simpatični mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros).

Geologija

Stijene koje izgrađuju planinu Učku nastajale su u velikom oceanu Tethys tijekom dugog geološkog vremena od razdoblja krede, prije 140 milijuna godina, pa sve do sredine tercijara, prije 30 milijuna godina.

Vode tog oceana nastanjivali su brojni organizmi koji su živjeli zaštićeni čvrstim ljušturama. Taloženjem njihovih ostataka tijekom milijuna godina nastajali su slojevi taloga koji je postupno pretvoren u čvrstu stijenu – vapnenac.

Zbog toga je u u vapnencima koji izgrađuju Učku lako pronaći razne fosilne ostatke, među kojima i rudistnih školjkaša većih od desetak centimetara i numulita, najvećih jednostaničnih životinja koje su ikada živjele na Zemlji. Isti se mogu pronaći i u građevnim blokovima Keopsove piramide.

Sudar Afričke tektonske ploče s Europskom koji je započeo još krajem krede, prije 65 milijuna godina, a traje i danas, uzrokovao je sužavanje oceana što je popraćeno snažnim pokretima Zemljine kore.

Prvotno horizontalni slojevi istaloženi na dnu oceana, naborali su se, razlomili, izdigli iz mora, te stvorili goleme planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi, čiji je dio i Učka. Njihovim trošenjem, u dublje dijelove mora povremeno je, podmorskim lavinama, stizao sitnozrnasti sediment od kojeg su nastale uslojene stijene koje nazivamo fliš.

Takva prevladavajuće vapnenačko-flišna građa Učke uzrokovala je izgled reljefa koji još i danas oblikuju vode, led, vjetar, sunce i organizmi. Gdje fliša nema, vode brzo poniru i otapaju već ispucale vapnenačke stijene na površini, ali i u podzemlju. Zbog toga Učku odlikuje siromaštvo površinskih tokova, ali obilje speleoloških pojava.

Uz brojne spilje i jame posebno je zanimljiva kaverna koja je pronađena prilikom probijanja tunela kroz Učku 1977. godine. Tu je pronađen kornjaš filtrator, kukac kojemu je učkarsko podzemlje jedini poznati dom na Zemlji, a podzemni vodeni tok pronađen u kaverni danas pitkom vodom opskrbljuje veći dio područja Liburnije.

Razorno djelovanje vode na vapnenačke stijene zaslužno je i za stvaranje Vele drage, danas zaštićenog geomorfološkog spomenika prirode unutar prostora Parka koji krase impozantni vapnenački stupovi u kanjonu obrubljenom strmim kamenim liticama. To je prostor s dugom tradicijom sportskog penjanja i nekadašnji dom surih orlova. Te strme litice na kojima se ponegdje pojavljuju i slapovi ukazuju da je ovaj reljef još uvijek mlad i u postupku stalnih promjena u oblike koje tek preostaje vidjeti.

Kulturno-povijesna baština

Učka je prostor naseljen još od prapovijesti o čemu govore brojni tragovi tradicijske ruralne arhitekture. Jedan od najvažnijih oblika tog graditeljstva na Učki i Ćićariji je pozemuljka – kuća prizemnica s tornicom koja je služila kao ognjište.

Izvorno glazbeno naslijeđe čine osobiti instrumenti kao što je cindra, tamburica s dvije žice. Posebno je i jezično naslijeđe. Vlaški i žejanski jezik koji su na izmaku srednjeg vijeka donijeli Ćići danas ima tek tristotinjak govornika pa se nalazi u Crvenoj knjizi ugroženih jezika.

Materijalna baština

Podnožje i obronci Učke i Ćićarije kontinuirano su nastanjeni još od prapovijesti, o čemu svjedoče brojna arheološka nalazišta, ostaci utvrda, kao i danas postojeća srednjovjekovna gradska naselja i ruralno graditeljstvo. Vrijedna arheološka nalazišta su pećinski lokaliteti, u kojima su zabilježeni važni tragovi ljudskog obitavanja još od kraja paleolitika i posljednjeg ledenog doba prije 12000 godina.

Između dvadesetak takvih lokaliteta na području Parka i oko njega ističe se kompleks špilja okupljen oko Pupićine peći u donjem dijelu Vele drage.

Tijekom brončanog i željeznog doba pretežni oblik stanovanja i naseljavanja bila su visinska naselja ili gradine, u pravilu smještene na istaknutim geostrateškim položajima, iznad važnijih prolaza, osmatračnica i u blizini izvorske vode.

Na području današnjeg Parka i u njegovoj neposrednoj blizini nalazi se petnaestak takvih lokaliteta. Rimskim osvajanjima u 2. st. pr. n. e. područje postaje dijelom antičke kulture.

Rimska je država preko masiva Učke i Ćićarije izgradila nekoliko prometnica koje je pratila infrastruktura za njihov nadzor i održavanje.

U srednjem vijeku različiti i državni subjekti koji su se natjecali za prevlast nad ovim područjem nastojali su konsolidirati svoje vojne položaje i vlast izgradnjom fortifikacija i kaštela, od kojih se u Parku ističe utvrda Kožljak, koju su oko 11. st. sagradili franački vazali.

Novovjekovno razdoblje ovaj je kraj većinom proveo pod vladavinom Austro-Ugarske. Materijalnu baštinu ovog kraja iz tog perioda predstavlja nekoliko objekata kulturne i sakralne baštine te javna arhitektura vezana uz ceste, vode i šume te začetke turizma.

Najobimnija građevinska baština koja se ne može vezati uz određeni period na ovom području jest ruralno graditeljstvo. Sva su naselja unutar Parka ruralnog karaktera, a među njima se izvornošću ističu Lovranska Draga, Mala i Vela Učka, Brest pod Učkom i Brgudac, dok od manjih napuštenih zaselaka svakako treba spomenuti Trebišća, Petrebišća i Podmaj.

Jedan od najvažnijih oblika tradicijske ruralne arhitekture na Učki i Ćićariji je pozemuljka, kuća prizemnica s tornicom, apsidnom vanjskom prigradnjom koja je služila kao ognjište. Privremeni život ljudi i blaga u višim predjelima preko ljetnih mjeseci također je ostavio traga u graditeljstvu.

Na cijelom području Parka mogu se pronaći dvori, objekti pravokutnog tlocrta, suhozidne gradnje i visine na jedan pod, koji su služili kao skloništa za ovce i za privremeni boravak ljudi u slučajevima kada su bili udaljeni od stambenih objekata.

Obilje kamenja razlog je nastanku suhozidne tehnike građenja u krškim područjima. Arheološki nalazi omogućuju njezino praćenje u prapovijesna vremena, kada je čovjek počeo obrađivati zemlju i ograđivati je kamenom. Potom je počeo podizati suhozidna skloništa za svoje potrebe i zaštitu stoke. 

Nematerijalna baština

Autor: Andrea Stojaković
Područje Parka prirode Učka prostor je kontinuiranog čovjekovog naseljavanja i djelovanja posljednjih 12 000 godina. Nematerijalnu kulturnu baštinu Parka čine govor, običaji, vjerovanja, znanja i vještine lokalne zajednice, ali i predmeti, rukotvorine i živa bića povezana s njima. Nematerijalna baština govori o samoj srži života na Učki. Čovjek je svojim djelovanjem oblikovao krajolik Učke i Ćićarije, a glavno sredstvo gradnje – kamen – pružio mu je krš na kojem je živio. Zidalo se „u suho“ – bez upotrebe vezivnog materijala, a o umijeću takvog načina gradnje svjedoči činjenica da je vještina gradnje suhozida zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro.

Stočarstvo, iza kojeg stoji tisućljećima duga tradicija održivog gospodarenja prirodnim okolišem, formiralo je krajobraz u mozaik šuma i travnjaka, a unutar Parka očuvana su i stada istarske ovce pramenke, zakonom zaštićene autohtone pasmine.

Najvažniji proizvod ove djelatnosti svakako je ovčji sir, čija receptura i izrada u ovom kraju potječu još iz rimskih vremena, a današnja proizvodnja obiteljska je tradicija žitelja ovdašnjih sela.

Tradicionalna poljoprivreda morala se prilagoditi oštrijoj planinskoj klimi i skučenosti obradivih površina. Zbog toga je razvijen niz specifičnih lokalnih sorti, primjerice, brgujski kapuz i zvonejska jarbola, a višestoljetni nasadi pitomog kestena – maruna, čiji je plod jedan od simbola Lovranšćine, i danas krase jugoistočne obronke Učke.

Osim tradicionalnih znanja i vještina, prostor Učke baštini i bogatu usmenu tradiciju, gdje uz anegdote iz života važno mjesto zauzimaju fantastična bića poput „krsnika“, „štrigona“ i šumskih duhova, a i dan-danas živi legenda o tome kako su „vile Učkarice“ preko noći sagradile Arenu u Puli.

Ime brda Perun, koje potječe od vrhovnog slavenskog boga Peruna, svjedoči da je ovo područje bilo od posebnog značenja za prve slavenske doseljenike na Kvarner.

Izvorno glazbeno nasljeđe u koje pripadaju osobiti instrumenti (cindra – tamburica s 2 žice), melodije i načini pjevanja živim čuva još nekolicina pojedinaca i folklornih društava, a vlaški i žejanski jezik, koji su na izmaku srednjeg vijeka na ovo područje donijeli Ćići, danas ima svega 300-tinjak govornika u Hrvatskoj i nalazi se u Crvenoj knjizi ugroženih jezika.

Raskoš ovakve materijalne i nematerijalne kulturne baštine od zaborava čuva Učkarski sajam koji jednom godišnje organizira Javna ustanova Park prirode Učka i tako pruža mogućnost njezinog upoznavanja kroz gastronomsko iskustvo, predstavljanje starih zanata i običaja, a sve uz tradicijsku glazbu. 

Park prirode Učka

O parku Virtualna šetnja Istraži park Servisne informacije Novosti

petak 22.9.

Max: 21 °C  /  Min: 16 °C

subota 23.9.

Max: 20 °C  /  Min: 15 °C

nedjelja 24.9.

Max: 19 °C  /  Min: 16 °C

ponedjeljak 25.9.

Max: 19 °C  /  Min: 15 °C

utorak 26.9.

Max: 20 °C  /  Min: 18 °C