Nacionalni park Paklenica Nacionalni park Paklenica

22°
24.0°
  • Danas
    min:26°
    max:26°
  • Sutra
    vedro, danju sunčano
    min:24°
    max:33°
  • Četvrtak
    malo oblačno, danju sunčano
    min:26°
    max:36°
  • Petak
    vedro, danju sunčano
    min:28°
    max:38°

Stanje vremenskih uvjeta od 1:00 CET (19.6.2024.)

Podaci preuzeti sa DHMZ

Priča o parku

Orijaški klanci Velike i Male Paklenice ne ostavljaju mjesta ravnodušju nad malenkosti čovjeka podno planine. Snaga prirode ovdje nije sustezala svoju nadmoć, ali i dobrostivost prema onima koji je poštuju. Ovdje se nalaze najviši velebitski vrhovi. Paklenica je alpinistička izazovna poslastica. Ime je dobila po smoli crnoga bora, takozvanoj paklini. Planina je autohtoni dom šumama crnoga bora podno kojih teku bistri planinski potoci, snagom vode usječeni u duboke kanjone Paklenice.

Njezino veličanstvo – planina. Nema ljubitelja prirode, bez obzira na to imaju li penjačkih iskustava, ili onih koji su vješti alpinisti, koji se tišinom zahvalnosti neće pokloniti pred ljepotom i izazovima Paklenice.

 

Ovdje se nalaze najviši i najčudesniji vrhovi Velebita. Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m). Do njih stižu tek iskusni planinari. No, Nacionalni park Paklenica nagrađuje doživljajem posjet i onih koji nemaju baš nikakvih planinarskih iskustava osim želje boraviti među planinama.

 

Orijaški klanci Velike i Male Paklenice za mnoge su posjetitelje jedan od najatraktivnijih dijelova Parka. Kad se nad čovjekom izdignu četiristometarske litice sa svojim surim sivim naboranim licima teškima desetke tona, iščezne svaka emocija do poštovanja moći i nadmoći prirode.

 

Kamena lica klanaca na nekim su mjestima tako blizu kao da su spremna na susret koji im je povijesno poznat. Ostaje samo u hodu kroz klance zamišljati silinu vode koja je nekoć tu prolazila. Posjetitelji, naime, danas uglavnom idu kroz suhe klance, iako i danas potoci teku u gornjim tokovima, a u donjem dijelu toka presuše u ljetnim razdobljima.

 

Za vrijeme zadnjeg ledenog doba najviši su vrhovi Velebita bili prekriveni ledenjacima. Bilo je to vrijeme raspadanja stijena, a tada nije bilo šumskog pokrova koji bi ublažavao eroziju. Zbog velike količine kršja i različitih materijala koje je nanijela erozija, snaga vode koja je tada protjecala bila je ogromna. Tako su potoci, jedini na primorskoj strani Velebita, uspjeli probiti put do mora. Ostala su usječena dva impresivna kanjona s početka ove geološkog „inserta“ iz mnogo složenije povijesti.

 

More je nadomak planini. Silna je ljepota pogleda s mora na planinu i obrnuto. Najveći dio Nacionalnog parka pripada slijevu Velike Paklenice koji je vrlo dostupan posjetiteljima.

 

Klanac Velike Paklenice potpuno je prohodan i u donjem dijelu dug dva i pol kilometra. Na njegovom gornjem kraju je najveća okomica na Velebitu – Anića kuk. Stijena visoka 400 metara na karti svakog alpinista itekako je poznata i popularna; zapravo najpoznatija alpinistička točka u Hrvatskoj kojoj u svibnju, na alpinistički slet, hrle penjači iz cijeloga svijeta.

 

Kilometar po kilometar, Velika Paklenica seže do srca Velebita. Na 500 metara visine nalazi se dolina bez imena – Brezimenjača. U tom se koritu nalaze i glavne šume Parka pa uspon do te doline pruža još jednu ljepotu pogleda na kontrast šume i stijenja.

 

Mala Paklenica je, kako sam naziv upućuje, manjih dimenzija. Bujica je tu bila slabija. I dok Velikom Paklenicom prolazi lijepo utabana staza, podastrta i običnim šetačima, Malom Paklenicom treba znati vješto kročiti. Potrebne za probijanje kroz šipražje su i ruke, a najuputnije je ići ljeti kada je klanac suh. Divljina Male Paklenice ipak je rezervirana za planinare. Na samom ulazu u Malu Paklenicu stoji ploča s natpisom „samo za iskusne planinare“ – dakle, ulaznica je iskustvo i poznavanje planine. To je prostor i netaknute divljine vrlo koristan za područje Parka, njegove flore i faune gdje okoliš pulsira u ritmu vlastite izvornosti.

 

Park je kroz vrijeme, zbog zaštite, proširivao svoje granice. Sa zapadne strane tako su mu svojedobno pripojeni stjenoviti kukovi, Bojinac (1110 m) i masivi Debelog brda ili Višerujna (1632 m) i Badanj (1638 m). Između Bojinca i Višerujna nalazi se najveće „polje“ na primorskoj padini Velebita – Veliko Rujno.

 

Veliko Rujno je krška depresija, a za Rujansku se kosu kaže da je ostatak prave morene – ledom zdrobljeni materijal različitih veličina koji je pred sobom nekoć nosio silni ledenjak kroz Ribnička vrata. Jedan od najljepših proplanaka Male Paklenice su Velika Močila prekrivena šumom crnoga bora na visini od 850 m.

 

Šume, posebice crnoga bora, veliko su bogatstvo Paklenice. Siromašno stanovništvo nekoć je uvelike eksploatiralo drvo, prije svega za ogrjev i obradu, a mnogo je drveća uništeno za potrebe obnove nakon Drugog svjetskog rata. Proglašenje nacionalnog parka spriječilo je daljnje uništavanje te vrijednosti.

 

Pod šumama se nalazi pola područja Parka. Najviše je bukove šume, a druge po važnosti upravo su šume crnoga bora (Pinus nigra ssp. Illyrica). Biljka je to velikih nadmorskih visina i čini se da raste iz kamena. Do Drugog svjetskog rata iz crnog se bora vadila smola iz koje se dobivala luč za svjetlo i premazivanje drvenih brodova. Ta se luč u narodu zvala paklina pa postoji mišljenje kako je Paklenica upravo po tome i dobila ime.

 

Na velikim visinama, iznad 1450 m, preživljavanje je teško i za biljke. Od šumskih vrsta nalazi se tek grmoliki bor krivulj (Pinus mugo), no i on je prorijeđen. Kako bi stvorili pašnjake, stočari su krčili teren i tako je smanjeno područje ovog grmolikog bora.

 

Vegetacija stijena i točila posebna je priča. Plava boja prozorskog zvončića (Campanula fenestrellata), bijeli cvijet alpskog likovca (Daphe alpina) i mnoge endemične planinske vrste mirisom i izgledom oplemenjuju izgled i bioraznolikost planine. U proljeće posjetitelji klancima Velike i Male Paklenice mogu pronaći bijele cvjetiće okruglolisne pjeskarice (Arenaria orbicularis) koji se mogu vidjeti samo tu, i nigdje drugdje.

 

Fauna je vrlo različita s obzirom na to da se radi o prostoru tako velikog raspona visina. Živa voda koja teče doslovno znači život vrstama. Utvrđeno je 258 vrsta ptica, među kojima i rijetke grabljivice poput surog orla (Aquila chrysaetos), orla zmijara (Circaetus gallicus), sivog sokola (Falco peregrinus), a i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) ovo je područje naseljavao do 1999. godine, a nadamo se da će kao rezultat uspostave hranilišta ponovno letjeti pakleničkim klancima.

 

Ako je impozantnošću i rasponom krila suri orao kralj neba, onda su u svijetu zvijeri na tom mjestu smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx) i divlja mačka (Felis sylvestris). Podzemlje je mistično i privlačno. Među 115 speleoloških objekata, u kojima je skriven cijeli jedan svijet mnogobrojnih endemskih vrsta životinja, posjetitelje najviše privlači špilja Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice koja plijeni velikim brojem siga. Istraženo je 175 metara špilje. Dimenzije podzemnih dvorana su zadivljujuće. Najveća je duga 65 m, široka 40 m, a visoka 32 m. Stalagmiti su visoki i preko 20 metara. S vidikovca ispred špilje, smještenog pokraj stijena Zuba Manite peći i Manitog kuka, uživa se u pogledu na najviše vrhove Velebita.

 

Paklenica nije prostor alpskih vrtova, ali svojim vrhovima, kukovima, položajem i prirodnim obilježjima u samom je vrhu alpinističkih i turističkih odredišta.

 

Velebit je iznimna planina. Alpinisti koji imaju iskustvo drugih svjetskih planina i vrhova i dalje svrstavaju Velebit u svoja najživopisnija iskustva.

 

Izazovan, prekrasan, surov i okrutan, zastrašuje oduševljenjem, traži poštovanje i znanje o planini, izniman domaćin onima koji ga cijene, prostor nezaboravnog iskustva i fascinirajućih pogleda, Velebit je u cijelosti Park prirode, a Paklenica je vila koja s najviših visina nudi svoje vrhove na izazov i poštovanje čovjeku.

Pročitaj više

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Prirodna baština

Najprepoznatljivije lice Paklenice vertikalne su litice visoke i 400 metara, među kojima se izdvaja Anića kuk. Paklenica je prostor dubokih kanjona, bogatstva krških oblika, a Nacionalni je park dio UNESCO-ove mreže rezervata biosfere.

Kamenjari na vrhovima Velebita stanište su endemskih vrsta biljaka, a ukupno je zabilježeno 200 biljnih vrsta. Na prostoru Parka žive velike zvijeri – medvjedi, vukovi i risovi. Vrhove nerijetko krase divokoze, a pogled prema nebu impozantnim čine preleti suroga orla.

Biljni svijet

Još je 1978. godine Velebit upisan u UNESCO-ovu mrežu rezervata biosfere (MAB). Razlog je do sada poznatih gotovo 2000 vrsta i 78 endema. U obilju biljnih vrsta posebno mjesto imaju endemične biljke Nacionalnog parka Paklenica. Park je floristički iznimno vrijedno područje ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi i svijetu. Raznolikost i prisustvo reliktnih, endemičnih, rijetkih i zakonom zaštićenih vrsta zabilježeni su i u Crvenoj knjizi Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN).

 

U flori Parka prevladavaju porodice glavočike (Asteeaceae i Cichoriaceae), trave (Poaceae), lepirnjače (Fabaceae), usnače (Lamiaceae), ružovke (Rosaceae) i karanfili (Caryophyllaceae).

 

Zbog utjecaja sunca, leda, vode i temperature trošile su se i lomile pakleničke stijene. Ispod strmih grebena i vrhova (Buljma i Vaganski vrh), nastala su tako točila ili sipari. Na točilima rastu mnoge endemične biljke kao što su kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), malijevo devesilje (Seseli malyi), tercijarni relikt lanilist (Linaria alpina) i široko rasprostranjena šuškavica (Paronychia kapela).

 

U pukotinama stijena, zbog posebnih mikroklimatskih uvjeta, raste veliki broj endemičnih i reliktnih vrsta. Jedna raste samo u kanjonima Velike i Male Paklenice i nigdje drugdje na svijetu. To je okruglolisna pjeskarica (Arenaria orbicularis). Ova je biljka iz porodice karanfila i naseljava pukotine i udubine karbonatnih stijena od 100 do 700 m nad morem. Jedan od najčešćih velebitskih endema je poznati prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), vrsta raširena u pukotinama stijena, čiji plavi cvjetovi daju u prvoj dekadi svibnja posebno, upečatljivo obilježje kanjonima Velike i Male Paklenice. Slična vrsta prozorskom zvončiću je valdštajnov zvončić (Campanula waldsteiniana) koja se po nadmorskoj visini nadovezuje na prozorski zvončić, jer raste iznad 500 m i cvate nešto kasnije, u srpnju i kolovozu.

 

Kamenjari najviših velebitskih vrhunaca također obiluju mnogobrojnim endemičnim vrstama među kojima su kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), malijevo devesilje (Seseli malyi), velebitski zvončić (Campanula velebitica), malijev mrazovac (Crocus malyi) i ognjica (Iberis pruitti).

 

U dolcima se dugo zadržava snijeg, što pogoduje razvijanju prekrasnih biljnih formacija cvijeća. Osobito su brojni narančasti i žuti kranjski ljiljani (Lilium carniolicum), majčina dušica (Thymus sp.), veliki lisjak (Astrantia major), mahunka (Biscutella laevigata) i crveni uskolisni likovac (Daphne cneorum). Niži dijelovi Parka vlažne su livade koje u proljeće krase orhideje.

Životinjski svijet

Prisustvo svih triju velikih europskih zvijeri na prostoru Nacionalnog parka – medvjeda (Ursus arctos), vuka (Canis lupus) te risa (Lynx lynx) – pokazatelj je zdravog i stabilnog sustava Paklenice.

 

Na prostoru Nacionalnog parka Paklenica uspješno obitava 350 vrsta kralješnjaka, dok je fauna beskralješnjaka, s 1200 do sada zabilježenih vrsta, još uvijek necjelovito istražena.

 

Ptice su najbrojniji kralješnjaci. Na širem su području Parka zastupljene 254 vrste, od toga je 112 vrsta ptica gnjezdarica. U stijenama i liticama kanjona obitavaju 24 ptičje vrste. Najčešći su brgljez kamenjar (Sitta neumayer) i modrokos (Monticola solitarius). Posebna su vrijednost rijetke vrste ptica grabežljivica kao što su suri orao (Aquilla chrysaetos), sivi sokol (Falco pereginus), orao zmijar (Circaetus galllicus) i jastreb (Accipiter gentilis). Sedam je vrsta sova u Parku, a najbrojnija je šumska sova (Strix aluco) i ćuk (Otus scops). U kanjonu Velike i Male Paklenice redovito se gnijezi najveća europska sova, ušara (Bubo bubo).

 

Šumske sastojine bogate su djetlićima od kojih su najrjeđi planinski djetlić (Dendrocopos leucotos) i crvenoglavli djetlić (Dendrocopos medius).

 

Među beskralješnjacima su svakako najupečatljiviji danji leptiri. Njihov je opstanak vezan uz ljudske aktivnosti. Veliki je problem Parka zarašćivanje livada. Ne tako davno, vršni su dijelovi Velebita bili naseljeni, a na visokoplaninskim livadama koje su prekrivale velika prostranstva pasla su mnogobrojna stada stoke. Danas te livade zarašćuju s crnim borom, oštroigličastom borovicom, trnom ili borom krivuljem. Za očuvanje staništa važno je održavanje jer se na travnjacima Nacionalnog parka zadržavaju leptiri poput bjelokrilog okaša (Coenonympha arcnia), šahovnice (Melanargia galathea), uskršnjeg leptira (Zerynthia polyxena) u relativno gustim populacijama, te primjerice močvarna riđa (Euphydrias aurinia) manje česta, skoro i rijetka livadna vrsta.

 

Radi očuvanja prirodnih staništa i jedinstvenih krških ekosustava, prati se brojnost pojedinih vrsta unutar neke skupine životinja čija prisutnost i kvaliteta populacije upućuje na kvalitetu staništa. Primjerice, vodenkos (Cinclus cinclus) koji se redovito zadržava uz potok Veliku Paklenicu odličan je indikator kvalitete vode.

 

Gniježđenje sivog sokola (Falco peregrinus) u pojedinim dijelovima Nacionalnog parka jasan je pokazatelj preostalih divljih, iskonskih staništa koja se sreću u južnom dijelu Velebita.

 

Do sada su na prostoru Nacionalnog parka Paklenica zabilježene 24 vrste šišmiša, što ovaj Park svrstava među šišmišima najbogatija područja Hrvatske.

Vegetacija

Prostor Nacionalnog parka je na više od 55 posto površine obrastao različitim tipovima vegetacije. Najrasprostranjenije su stare bukove šume (Lamio orvale-Fagetum, Seslerio autumnalis-Fagetum, Luzulo-Fagetum) prvenstveno u području Klimente, Brezimenjače i izvorišnih dijelova Male Paklenice.

 

Uspon prema Buljmi, Crljenom, Babinom kuku i Svetom brdu obrastao je pretplaninskim bukovim šumama, čija je raznolikost sastava i mnogobrojnost biljnih vrsta najuočljivija ljeti.

 

Smatra se da su navedene šume vrlo stare, jer zbog oštrih klimatskih uvjeta i snijega koji se tu zadržava skoro pola godine rastu sporo i polagano. Gornju granicu šume čine šumarci bora krivulja (Pinus mugo) koji obrastaju vršnu zonu Velebita i upravo su te sastojine predstavnici najcjelovitije površine pod borom krivuljem u Hrvatskoj.

 

Vrtače ili krške udoline, čije rubove najčešće obrastaju ove šume, poznate su kao mrazišta gdje su i ljeti noću vrlo niske temperature. Miješane šume bukve i crnog bora, odnosno čiste sastojine crnog bora (Pinus nigra) raširene su u kanjonu Velike Paklenice, te spadaju među najstarije borove šume u mediteranskom području. Starost pojedinih stabala procjenjuje se na nekoliko stotina godina.

 

Crni je bor pionir u naseljavanju skeletnih tala, s velikom količinom kamena i stijena. Ovdje se pomalo razvijaju sastojine koje postepeno stvaraju pogodne uvjete drugim biljnim vrstama, osobito bukvi, koja se postepeno širi i ulazi u šume crnoga bora.

 

Na prostoru Nacionalnog parka Paklenica razvila se, danas reliktna, zajednica crnog bora s pustenastom dunjaricom (Cotoneastro-Pinetum nigrae) koja raste na grebenima izloženima suncu uglavnom na skeletnim tlima nastalima od dolomitnih stijena.

 

Upravo u takvim šumskim staništima sreće se čitav niz rijetkih i ugroženih biljnih vrsta poput tamnogrimiznog ljiljana (Lilium martagon ssp. cattaniae), crvene naglavice (Cephalanthera rubra), bijele naglavice (Cephalanthera damasonium), dugolisne naglavice (Cephalanthera longifolia) i druge vrste.

 

Raznolikost krškog reljefa i iznimna geomorfologija područja, uslijed utjecaja klime, uvjetuje temperaturne inverzije i veliku klimatsku raznolikost pojedinih mikrolokaliteta na relativno maloj ukupnoj površini, svega 95 km2. Tako se pojedini mediteranski florni elementi uslijed prodora mediteranske klime uzdižu duboko u unutrašnjost kanjona, primjerice smokva, hrast crnika, hrast medunac. S druge strane, kontinentalne vrste poput bukve ili tise spuštaju se nisko prema moru. 

Geomorfologija

Nacionalni park Paklenica odličan je primjer mediteranskog krša nastalog međudjelovanjem klime i specifične geološke podloge. Posebno se ističu kanjoni Velike i Male Paklenice, koji se okomito usjecaju u južni Velebit. Dolina potoka Velike Paklenice pruža se duljinom od 14,5 km, a strane kanjona na pojedinim mjestima okružuju kukovi i stijene čija visina prelazi 700 ili 800 m. Najuži dio kanjona je širine svega 30–50 m.

 

Impresivni Anića kuk mjestimično ima vertikale i do 400 m i predstavlja najprepoznatljiviju liticu Nacionalnog parka, a ujedno i najveću na Velebitu. Ispod Anića kuka vidljivi su mnogobrojni urušeni blokovi i stijene, te istaloženi fluvijalni i morenski nanosi iz geološke prošlosti. Potok koji većim dijelom godine teče kroz kanjon, u ljetnim mjesecima ponire i presušuje, a vodom obiluje samo do polovice svoga toka.

 

Na sutoku potoka Brezimenjače iz zapadnog dijela doline, dolina Velike Paklenice pruža se pod pravim kutom duljinom do Ivinih vodica na istok gdje na nadmorskoj visini od 1300 m nekoliko stalnih, izdašnih izvora obogaćuje potok Veliku Paklenicu vodom.

 

Premda su dimenzije kanjona Male Paklenice nešto manje, duljine je preko 12 km, geomorfološki oblici i reljef posebno su zanimljivi u izvorišnom dijelu, podno Vlaškog grada i Jerkovca, pa do sutoka Orljače, izuzetno su raznoliki i nimalo ne zaostaju po ljepoti svojih oblika za Velikom Paklenicom. Najuži dio kanjona Male Paklenice širine je manje od 10 m!

 

Obilje škrapa, žliba, kamenica i kukova nalazi se na jugozapadnom dijelu Nacionalnog parka, na području Bojinca. Taj dio krša relativno je siromašan vegetacijom pa se upravo na području Bojinca može doživjeti krš u svome najspektakularnijem izdanju.

 

Mnogobrojne špilje i jame na prostoru Nacionalnog parka ukazuju na raznoliko i zanimljivo podzemlje. Za sada je pronađeno i istraženo 115 jama i špilja od kojih su neke dimenzijama svojih dvorana i zasiganošću doista impresivne. 

Pročitaj više

Kulturno-povijesna baština

Pastirski stanovi i ostaci tih kamenih zdanja svjedoče o specifičnom načinu života s primorske strane Velebita.

Bio je to život sezonskih migracija – u ljetnim se mjesecima gonilo stoku u planinu, gdje se i živjelo do zimskih mjeseci. Smrt je na ovom prostoru ostavila kulturni fenomen – mirila – kameno obilježje na mjestu gdje se spuštao pokojnik kojega su ljudi nosili do groblja. Simboli na mirilima i danas su zagonetka i izazov za istraživače te atrakcija za posjetitelje.

Život u planini

Južni Velebit od davnina je poznato stočarsko područje. Stanovnici primorskih zaselaka u većoj su mjeri zasnivali gospodarstvo na iskorištavanju velebitskih pašnjaka, a stočarstvom su se bavili svi članovi šire obitelji. Čitav gospodarski život tijekom polovice godine odvijao se na planini.

 

Krško i sušno podneblje orijentiralo je stanovništvo na većinski uzgoj stoke sitnog zuba (ovaca i koza) jer je njihova iskoristivost u prehrani obitelji i stvaranju proizvodnih viškova bila najveća (meso, mlijeko, koža, vuna, itd.), a i zbog relativno lake prehrane. Za život na čitavom Velebitu karakterističan je zonalni raspored stanova, pa su stanovi Primoraca bili podijeljeni u nekoliko visinskih zona.

 

U rano proljeće oko blagdana Jurjeva čitave obitelji sa stokom kretale bi u stanove na visini od 550 do 900 m na kojima bi se, ovisno o klimi i količini trave za stoku, zadržali do ranog ljeta – otprilike do blagdana sv. Ante. Tada bi se selili u stanove na višoj nadmorskoj visini (od 900 do 1300 m). Ostajali bi tamo cijeloga ljeta, a dolaskom hladnijih dana spuštali bi se natrag u stanove u primorju, dok je bilo i onih koji su u stanovima na tim visinama (od 550 do 900 m) živjeli tijekom čitave godine.

 

Nastojalo se u planini ostati što je dulje moguće jer je to bilo u interesu blaga (stoke) i ljudi. Stanovi na visinama od 1300 do 1700 m bili su lošije građeni, bilo ih je manje i koristili su se kraće vrijeme.

 

U izdigu je sudjelovala čitava uža i šira obitelj, jer je na planinu trebalo preseliti čitavo kućanstvo. Sva domaćinstva jednog zaseoka na planinu su kretala u isti dan, koji bi dogovorno utvrdili seoski starješine bar četrnaest dana ranije.

 

Svako domaćinstvo kretalo je zasebno i to nerijetko u intervalima od dva do tri puta, da bi se prebacile sve stvari do stanova na podima. Prilikom seobe u stanove nije se prenosio čitav kućanski inventar, nego samo stvari neophodne za život. Na stanove u najvišem dijelu odlazilo bi se samo onda kada bi stoka iscrpila svu travu u nižim dijelovima. Od vrha Visočice pa do Svetog brda uzduž velebitske vršne zone i niže zone poda s primorske strane pružalo se oko 35 pašnjaka koje su osim stanovnika podvelebitskih zaselaka koristili dalmatinski stočari iz Bukovice i Ravnih kotara te lički stočari.

Mirila

Kulturna povijest južnovelebitskog Podgorja od 18. do sredine 20. st. najbolje se otkriva na mirilima – minijaturnim kamenim spomenicima, nastalima u okviru specifičnog pogrebnog kulta.

 

Mirila su smještena na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, a nastajala su u doba kada se velebitsko stanovništvo bavilo poluselilačkim načinom života vezanim uz stočarsku djelatnost.

 

Matična domaćinstva – zaseoci – nalazili su se na nižim nadmorskim visinama bliže moru, a obično se u blizini nalazila i mjesna crkva s grobljem. U proljetnim i ljetnim mjesecima stanovništvo se sa stokom selilo na stanove na višim nadmorskim visinama u zoni poda i podgorja gdje bi ostajali do jeseni, a ovisno o vremenskim prilikama nekad i čitave godine.

 

Prilikom smrti nekog člana obitelji pokojnik se nosio na groblje duže ili kraće, ovisno o mjestu gdje je trenutno boravio, odnosno gdje ga je zatekla smrt.

 

Udaljenost mirila od groblja bila je različita, od 2,5 sata do 10 minuta hoda, što je ovisilo o udaljenosti naselja od groblja, pa su mirila obično podizana na pola puta od naselja prema groblju. Mirila čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo.

 

Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo – mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek „tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu“.

 

Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.

Pročitaj više
Osvježi sadržaj
vrh stranice