Nacionalni park Risnjak Nacionalni park Risnjak

  • Danas
    min:
    max:
  • Sutra
    oblačno uz malu količinu kiše i snijega
    min:
    max:
  • Četvrtak
    promjenljivo oblačno uz malu količinu snijega
    min:
    max:
  • Petak
    umjereno oblačno
    min:-2°
    max:

Stanje vremenskih uvjeta od 23:00 CET (23.4.2024.)

Podaci preuzeti sa DHMZ

Priča o parku

Iz šumskog prostranstva Gorskog kotara izdižu se dva planinska ogoljela masiva – Risnjak i Snježnik. Udaljeni jedan od drugoga samo tri kilometra, kamenim licem o lice gledaju se kao planine blizanci. U najnižim dijelovima Parka na svoj dugi riječni put kreće za mnoge najljepša hrvatska rijeka – Kupa. Risnjak je šumsko kraljevstvo i upravo su mu guste šumske zajednice osigurale „kartu“ za ulazak u društvo nacionalnih parkova.

Iz najšumovitijeg prostora Hrvatske, Gorskog kotara, ogoljeni i kameni izdižu se masivi Risnjak (1528 m) i Snježnik (1506 m). Vrhovi su im udaljeni tek tri kilometra pa se doimaju kao kameni blizanci ponikli iz šumskog zelenila.

 

Risnjački je masiv ujednačenijeg krajolika, što se može iščitati iz naziva njegovih vrhova – Sjeverni Mali Risnjak (1434 m) i Južni Mali Risnjak (1248 m). I njihovi su vrhovi bliski susjedi, udaljeni tek 1,8 kilometara.

 

Snježnik, pak, pripada izduženoj gorskoj kosi s nižim vrhovima: Međuvrhi (1460 m), Guslica (1490 m) i Planina (1426 m).

 

Vidici koji se pružaju s vrhova tih masiva čudesno su mjesto za promatranje Gorskog kotara, Kvarnerskog zaljeva i Alpa u Sloveniji.

 

Gusto i nepregledno zelenilo goranskih šuma osiguralo je Risnjaku ulazak u društvo nacionalnih parkova Hrvatske. Na svega šezdesetak četvornih kilometara četrnaest je šumskih zajednica, trideset biljnih, a sedamdeset posto površine Parka zona je stroge zaštite.

 

Priroda je ovdje sama sebi gospodarom. U tišini vlastite mudrosti život je potpuno održiv.  Stoga je za znanost i istraživače Risnjak od neprocjenjive vrijednosti jer ovdje istražuju prirodu bez ljudskih tragova.

 

Najveći je dio Parka, više od polovice, obrastao mještovitom šumom bukve i jele (Abieti-Fagetum dinaricum). Obuhvaća visinski pojas od 600 do 1200 metara. Iznad te visine, jele je sve manje, bukve ima, ali znatno manjih dimenzija. To je već pojas pretplaninske bukve (Homogino alpinae-Fagetum sylvaticae). To je prostranstvom druga šumska zajednica u Nacionalnom parku Risnjaku. Uz ove, visinskim granicama određene šumske zajednice, postoje još neke azonalne, razbacane. Takva je „šuma jele s milavom“ (Calamagrosti Abietetum), poznata i pod nazivom „šuma jele na kamenim blokovima“.

 

Opisivati sve u njihovim osobitostima i punom florističkom opsegu zahtijevalo bi prostor znanstvenoga rada, no ovome nizu dodajmo šumsku zajednicu „jele s rebračom“ (Blechno Abietetum), šume s paprati koja raste na kiselom tlu u dolini Leske i uz potok Bijela vodica jer upravo se tu nalaze najviša stabla Risnjaka; mnoge su jele više i od impresivnih 45 metara.

 

Po dolini Leske nazvana je i atraktivna poučna staza – Leska. Prvi je to zaštićeni objekt takve vrste u Hrvatskoj i projektiran je na način da svakom omogućuje samostalni prelazak 4,2 kilometara koji nude priliku spoznavanja prirodnog i kulturnog nasljeđa Nacionalnog parka Risnjak.

 

U visinama Risnjaka čovjek ne živi. Neke se risnjačke šume nikada nisu sjekle. Nepristupačnost je uskratila čovjeku eksploataciju drveta. Tako su ostale iskonske šume, prave prašume u pojasu pretplaninske bukve oko najviših vrhova te u području šuma oko Bijelih stijena – zone najstrože zaštite i stoga su mjesto namijenjeno za znanstvena istraživanja.

 

Dolina Kupe ima ljudske otiske. Pružila je, naime, mogućnost poljoprivredne obrade zemljišta pa samim time i hranu čovjeku. U brdskom su prostoru bez šume samo neki izolirani proplanci poput Leske, Lazca, Šegina i Btovog laza.

 

U Nacionalnom parku nema mnogo vode. Podloga je karbonatna i oborinska se voda „gubi“ u podzemlju.

 

Ali tu je – Kupa.

 

Ljepota nema instrument za mjerenje, no mnogi će reći da je upravo ova rijeka najljepša. Još 1963. godine izvor Kupe s okolinom uživa status zaštićenog područja.

 

Vrelo Kupe zasigurno je jedno od najatraktivnijih krških mjesta i još neodgonetnuta zagonetka krša kao jedno od najdubljih hrvatskih vrela.

 

Ispod 100 metara visoke okomite stijene, na nadmorskoj visini od 321 metra, nalazi se jezero iz kojeg kreće snažna i čista rijeka Kupa. U zaleđu su joj poniruće vode krša koje joj donose svoju vodu, a onda ih Kupa objedini. Površina vrela je gotovo mirna. Voda dotječe iz okomitog  grotla dubokog 154 metra. Razlog je to i hladnoći vode, od svega 7 stupnjeva Celzijevih.

 

Kupska je dolina jedini naseljeni prostor Nacionalnog parka. Dvadesetak stanovnika živi u naseljima Dolari, Podgrič, Razloški Okrug, Donji Okrug, Gornji Okrug, Gornja Krašićevica i Razloge. Vrijednost je sačuvati te lokalitete zbog graditeljske i etnografske baštine.   

 

Flora na Risnjaku pravi je buket najspektakularnijih boja. Schlosserova livada pod vrhom Risnjaka doslovno je posuta cvijećem. Dolazak u proljeće i ljeto nagrađuje posjetitelja čudesnim doživljajem rasutog šarenila. Ovdje raste i zvjezdasti ljiljan (Lilium bulbiferum) i runolist (Leontopodium alpinum) – biljka koja je branjem iznimno ugrožena pa stoga i zaštićena.

 

U Nacionalnom je parku utvrđeno je 1148 vrsta i podvrsta vaskularne flore. Kako je prostor necjelovito istražen, zasigurno je brojka bitno veća.

 

Risnjak je dobio ime po životinji risu (Lynx lynx). No, kako se tu životinju nekoć moglo loviti, posljednji su ustrijeljeni početkom prošlog stoljeća. Današnji i ne tako brojni risovi doselili su se sa susjednih, slovenskih planina.

 

I dok je autohtoni ris doživio sudbinu nestanka, smeđi medvjed (Ursus arctos) ovdje je u prirodnoj gustoći. Na području parka živi i vuk (Canis lupus), ni blizu tako brojan kao medvjedi, a tu je i divlja mačka (Felix silvestris). Na vrhovima planina može se vidjeti divokozu (Rupicapra rupicapra). Njezina pojava na kamenim vrhovima ponos je planine. 

 

Zabilježeno je 114 vrsta ptica od kojih se u parku gnijezdi 78 vrsta. Važna je i fauna vodenih staništa, speleofauna te entomofauna sa čak 89 vrsta danjih leptira.

 

Za posjetitelje, Risnjak je vrlo dostupno područje. Do svih atrakcija dolazi se jednostavno i bez posebnih priprema ili opreme, doli izletničke znatiželje i žudnje za boravkom u prirodi. Tako se do izvora Kupe, krškog fenomena, stiže pješačkim stazama iz sela Razloge, Hrvatsko ili Kupari. Do Schlosserova doma na Risnjaku vodi nekoliko planinarskih staza čiji je završetak otkriće prirode. Putem je moguće vidjeti divljač na atraktivnim lokalitetima. Moguć je i sportski ribolov, dakako, uz dozvolu. Sve što se ulovi, vraća se u rijeku.

 

Posjet Risnjaku posjet je prostoru gdje se panonski i peripanonski prostor najviše približio Jadranu. Ovdje su najljepši proplanci Gorskog kotara. Znati uživati u risnjačkim ljepotama znači imati pravi osjet za prirodu. I valja poći na mjesta koja prva biraju prirodoslovci, a u manjem broju turisti. Jer to je hod za tragovima znalaca koji će vas sigurno odvesti na mjesta nedoživljene ljepote i mira. 

Pročitaj više

Parkovna iskazica - informacije o parku

Prirodna baština

Biljni svijet Risnjaka broji 1148 svojti. Ovdje rastu gotovo sve vrste šumskih zajednica. Cijeli je prostor riznica različitih vrsta krških oblika. Razlomljene stijene, ponori, škrape i ponikve duboke i do 200 metara, uvale i krška polja obilježje su Risnjaka.

Stanište je to velikih zvijeri, poput medvjeda i vuka, kao i risa, najrjeđe i najskrivenije europske zvijeri. Procjenjuje se da na području Hrvatske obitava otprilike 40 do 60 jedinki ove životinje po kojoj je Risnjak i dobio ime.

Biljni svijet

Glavna odlika flore ukupno je relativno velik broj svojti – čak 1148 vrsta i podvrsta razvijenih u različitim mikroklimatskim i geološkim uvjetima. U Nacionalnom parku rastu gotovo sve vrste šumskih zajednica koje su zadržale svoju autentičnu prirodnu ljepotu jer su u prošlosti bile pošteđene od prekomjernog iskorištavanja. Premda su sve biljne vrste u Parku zaštićene i nije ih dozvoljeno brati, iskopavati, uništavati i oštećivati, posebnu pažnju zaslužuju planinske biljke koje na Risnjaku i Snježniku imaju svoja malobrojna ili jedina staništa.

 

Neke od vrsta koje se pojavljuju na planinskim vrhovima i rudinama su: Leontopodium alpinum – runolist; Eryngium alpinum – alpski kotrljan; Achillea clavenae – planinski stolisnik; Arnica montana – brđanka; Gentiana clusii – kluzijeva sirištara; Pulsatilla alpina – alpska šumarica; Rhododendron hirstum – dlakavi pjenišnik; Lilium bulbiferum – zvjezdasti ljiljan; Pinguicula alpina – alpska tustica; Aster alpinus – alpski zvjezdan.

 

Leontopodium alpinum – izvanredno dekorativna te jedna od najpoznatijih planinskih biljaka, zbog čega i predstavlja simbol planine. Kao glacijalni relikt u našoj flori zaslužuje posebnu pažnju i strogu zaštitu.

 

Eryngium alpinum – biljka koja svojim bodljikavim listovima i stasom te izrazito modrom bojom daje upečatljiv izgled svakom mjestu gdje se nalazi. Otporna je na sušu i neujednačenu temperaturu.

 

Arnica montana – planinska, aromatična, ljekovita biljka koju pronalazimo na suhim livadama, planinskim obroncima i brdima. Nekontrolirano branje učinilo je to da je postala dosta rijetka pa je morala biti zaštićena.

 

Gentiana clusii – naseljava ekosisteme planinskih rudina na karbonatnim supstratima. Vrlo je dobro prilagođena na fiziološku sušu i niske temperature. Stabljika je iznimno kratka te ponekad sasvim nedostaje, na njoj se nalaze plavi zvonoliki cvjetovi.

 

Rhododendron hirstum – zimzeleni grm koji se nalazi u sastojini klekovine planinskog bora. Zbog svoje dekorativnosti koristi se u planinskoj hortikulturi.

 

Lilium bulbiferum – cvijet iznimnog zvjezdastog oblika, izrazito narančaste boje i neobičnog oporog mirisa. Unatoč svojoj ugroženosti i statusu zaštićene vrste, još uvijek krasi obronke planinskih vrhova.

 

Pinguicula alpina – planinska kukcojedna biljka. Dolazi na mjestima u stijenama s jako malo tla. Prizemni listovi podsjećaju na zelene zvjezdice na sivim stijenama i predstavljaju klopku za kukce.

 

Achillea clavenae – jako aromatična planinska biljka Alpa i Dinarida. Stabljika i listovi su joj gusto obrasli finim dlakama, što im daje baršunastu teksturu. Zbog gorkih supstanci pojačava apetit i smanjuje nadutost stomka, te se koristi u likerima.

 

Pulsatilla alpina – raste na planinskim travnjacima i u vrtačama. Ima uspravnije cvjetove od drugih šumarica. Veliki, dlakavi cvjetovi bijeli su iznutra, dok izvana imaju ljubičast do crvenkast preljev. Dugački dlakavi produžeci na plodu daju biljci simpatičan čupav izgled.

 

Aster alpinus – ima velike zvjezdaste ljubičastoplave cvjetne glavice sa žutim središtem, koje podsjećaju na glavice tratinčica. Cvate od svibnja do lipnja na planinskim rudinama. Izvanredno je dekorativna, te se koristi u hortikulturi alpinetuma i parkova. 

Životinjski svijet

Risnjak je poznat po raznolikosti faune. Cijelo područje Parka poznato je stanište triju velikih europskih predatora: vuka, medvjeda i risa po kojem je Park i dobio ime. Osim njih, tu se nalaze i druge životinje kao što su ptice, gmazovi i kukci. Gornji je tok rijeke Kupe prozvan čudesnom dolinom leptira. Istraživanjem je registrirano gotovo 500 vrsta, broj nije konačan, ali već pokazuje izvanredno bogatstvo pogotovo danjih leptira tako da na ovom malom prostoru nalazimo 108 vrsta što je oko 60 posto hrvatske faune leptira.

 

Nacionalni park Risnjak i njegova okolina čine jedno od posljednjih utočišta velikih zvijeri u Europi. Ove vrste ovise o velikim, mirnim prostranstvima koja ne uznemiravaju ljudi, kao i o brojnim životinjama koje predstavljaju njihovu tipičnu lovinu.

 

Vuk (Canis lupus) je naveden kao ugrožena vrsta na Crvenom popisu IUCN-a i zakonom je zabranjen njegov lov. Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj živi ukupno između 160 do 210 vukova. Glavna staništa vukova u Hrvatskoj su krški ekosustavi koji se nalaze u Gorskom kotaru, Lici i Dalmaciji, gdje živi većina vučje populacije.

 

Medvjed (Ursus arctos) je najveća kopnena životinja, a ujedno i najveća kopnena zvijer u hrvatskim šumama. Oko 95 posto prehrambenih potreba medvjed zadovoljava biljnom hranom. U Hrvatskoj se brojnost kreće preko 1000 jedinki.

 

Ris (Lynx lynx) je vjerojatno najrjeđa i najskrivenija zvijer koja obitava u Europi. Predstavlja važnu kariku prehrambenog lanca u ekosustavu Risnjaka. Procjenjuje se da je njegova brojnost danas u Hrvatskoj između 40 i 60 jedinki. Jednim od najvažnijih uzroka smanjenja broja jedinki smatra se gubitak genetske raznolikosti, nastao kao posljedica parenja u srodstvu. 

Krš

Nacionalni park Risnjak pripada dinarskom planinskom sustavu koji je prirodna veza između Alpa i dinarskih planina. Važan je ekološki koridor za biljke kao i za velike zvijeri. Nalazi se na krškom području s vrlo specifičnim geološkim, geomorfološkim i hidrološkim osobinama. Prevladavaju vapnenci i dolomiti koji čine vodopropusne stijene pa tako u risnjačkom i snježničkom masivu tvore veliki podzemni spremnik. S druge strane, tu se nalaze glineni škriljavci, pješčenjaci i kvarcni konglomerati kao vodonepropusne naslage.

 

Reljef Nacionalnog parka Risnjaka karakteriziraju brojne krške osobine, kao što su krške livade, jame ponornice, duboke spilje i polja u kršu, koje su rezultat klimatskih i hidroloških utjecaja. Prostor oko planina Risnjaka i Snježnika tipični je pošumljeni visoki krš u Europi, dok je izvor rijeke Kupe jedan od najzanimljivijih krških izvora u svijetu i to zbog toga što voda do površine probija iz dubine veće od 154 m.

 

Tla na području Parka uglavnom su različiti tipovi smeđeg šumskog tla i humusa. Na površini krškog terena zbog korozivno-mehaničkog djelovanja, odnosno otapanjem vapnenca i dolomita nastala su ulegnuća ljevkastog oblika – ponikve. Najveća i najpoznatija ponikva na području Nacionalnog parka Risnjaka naziva se Viljska ponikva, a njezina dubina doseže oko 200 m. U ponikvama vršnog dijela Risnjaka zanimljiva je pojava temperaturne i vegetacijske inverzije. Topli zrak penje se prema površini ponikve, dok se hladni gušći zrak spušta na dno, gdje se zbog slabog protoka dugo zadržava. Da je na dnu ponikve hladnije, vidljivo je na vegetaciji. Vrste kojima je inače stanište na većim visinama, pojavljuju se na dnu ponikve. 

Pročitaj više

Kulturno-povijesna baština

Karavanski putevi na području Gorskog kotara uvijek su bili od životne važnosti stanovništvu i razvoju i datiraju još iz rimskog doba kada je ilirsko pleme, Japodi, boravilo na ovim prostorima.

O uvjetima života, ponajprije određenih klimom, ponajbolje govori goranska kuća građena od kamena i drva. Imala je vrlo strmi krov kako bi snijeg brzo klizio s njega, a zabati su nerijetko bili ukrašeni.

Karavanski putevi

Putevi na području Gorskog kotara oduvijek su imali životnu važnost za stanovništvo i razvitak gorskog područja. Prvi podaci o postajanju puteva u Gorskom kotaru datiraju još iz doba Rimljana i vremena kada je ilirsko pleme Japodi boravilo u ovim krajevima.

 

Jedna od takvih prometnica prolazila je područjem Nacionalnog parka Risnjak i to od Trsatice preko Grobnika, Platka, Lazca i Šegine u Gerovo, te dalje preko Hriba u Osilnicu, gdje se spajala s drugom prometnicom iz Loža i Bloka u Sloveniji. Bile su to uobičajene šumske prometnice toga vremena. Njihovi se tragovi mjestimice još vide, a na pojedinim dionicama napravljene su rekonstrukcije za kamionski promet. Njima su se služili trgovci i pješaci koji su u trgovačkim karavanama (turmama) prenosili robu za vlastite potrebe, a kasnije u doba Zrinskih za prijenos robe do Rijeke u trgovačke svrhe.

 

Također, drveni ugljen i potaša (pepeljika za staklane), važne izvozne robe s ovog područja prevozile su se tim putevima.

 

Cesta koja iz smjera Platka prolazi kroz Nacionalni park Risnjak prema Lazcu, iako proširena, još ima naziv Rimska cesta, a čini najkraći put od Gerova do Platka i dalje do Rijeke. Njome su sve do početka Drugog svjetskog rata žene iz ovih krajeva pješice odlazile na tržnicu Sušak.

 

U njenoj je blizini i Frankopanska cesta. U tom su predjelu znamenita Srebrna vrata. To je usjeklina u stijenu, a naziv je dobila po tome što je, navodno, za njezino probijanje trebalo toliko srebra koliko je bilo isklesano kamena. To upućuje na zaključak da je u doba Rimljana to bio kolski put, ali se, kao i većina drugih, zbog neredovitog održavanja često pretvarao u jedva prohodne staze.

 

Osim Srebrnih vrata kroz planinu Snježnik, u Nacionalnom parku postoje i Medvjeđa vrata kroz planinu Risnjak s istom namjenom. 

Goranska kuća

Postojeće kuće u naseljima Nacionalnog parka Risnjak građene su poslije 1945. godine na tradicijski način. Najčešći tip gradnje kuće jest s glavnim pročeljem orijentiranim na ulicu, s tim da je sljeme, odnosno streha krova, položena usporedno s ulicom. Kuće su građene od kamena i drva, a u novije vrijeme od opeke. Osnovna karakteristika goranske kuće je vrlo strm krov i često ukrašen zabat.

 

Kamen, a osobito drvo, prati goranskog stanovnika u svim sadržajima njegovog života i u svim razdobljima njegove povijesti. U etnografskoj slici taj se odnos iskazuje u gotovo atraktivnoj tipičnosti: pokrivanju krova drvom, i to krovnom daskom ili daščicom (šindrom). Krovne konstrukcije su drvene, tipa dvostrešne stolice, a svi su spojevi od drvenih klinova. Kuće su s vanjske strane oblagane daščanom oplatom – isprva cijepanom daskom, pa šindrom i daskama piljenicama (opaž, pažilo). One koje su građene od kamena, na južnoj strani obložene su daskama da budu zaštićene od velike vlage. Na pročeljima su karakteristični mali odgovarajući prozorski otvori i obrađeni drveni portali.

 

Tipična organizacija kućnog prostora je funkcionalna podjela prema načinu korištenja: za ljude, za stoku i ostavu. Središnji, ulazni dio stare goranske kuće je veža (vježa). To je prostor u kojem se nalazi ognjište otvorenog stropa i dio prostora sa zatvorenim stropom (hiša, hiža). Veža je povezana s tavanom – izbom (pod krovom kuće), gdje se odlaže sijeno, suši meso, voće, pohranjuju škrinje za odlaganje zrnate hrane. Sijeno na tavanu bilo je u funkciji izolatora topline i zaštite od snijega. Jedan od važnih dijelova starih goranskih kuća bio je i kender (podrum) ili ispod daščanog poda u sobi: ukopani trap (za krumpir i drugu hranu).

 

Tek se kasnije grade višeprostorne kuće, gdje se stoka odvaja u zasebne gospodarske zgrade. U razvijenijem tipu seoskog goranskog doma s obje strane ulazne prostorije javlja se i drveno ulazno stubište i trijem – ganak.

Pročitaj više
Osvježi sadržaj
vrh stranice